Ova priča, kao i sljedeće, dozvoljavaju da se izvede zaključak da su priviđenja u stvari svojevrsna utjelovljenja duša umrlih, osobito ljudi pogubljenih i pohranjenih bez crkvenog obreda ili opojanja.
Monah Konevskog manastira, Mitrofan, u svome dijelu napisao je zanimljiv zaključak: ‘Bilo je slučajeva da su na zemlju dolazili i grešnici iz pakla, koji se još uvijek nisu očistili od grijeha, pa su imali potrebu za molitvama svojih najbližih i poznatih, i to u crkvi. Kao i anđeli i sveci tako se ljudima javljau i grešnici – bilo u snu, ili putem čula. ‘ Monah Motrofan opisuje i primjere poput ovoga:
Jedan episkop imao je kćer Mariju koja je bila bogobojažljivo kao i njezin otac. Neki rođak predao joj je na čuvanje jednu dragocjenu stvar. Da bude sigurnije, djevojka je zakopala dragocjenost u zemlju. Neočekivano, ona je umrla i odnijela sa sobom i svoju tajnu o mjestu dragocjenosti. Rođak je došao Marijinom ocu tražeći svoju dragocjenu stvar. Ožalošćeni starac otišao je na kćerkin grob i dugo se tamo usrdno molio Bogu da mu pomogne. Uskoro se Marija javila ocu u obliku prikaze vrlo slične njoj dok je bila živa. Pokazala je ovu mjesto gdje je sakrila dragocjenost i iščezla – zauvijek.