Iskustva Bliske Smrti. Je li moguće baciti pogled na život poslije smrti? Čovjek je dugo vjerovao u zagrobni život – možda još otkako je neandertalac prije 100.000 godina sahranjivao svoje mrtve s hranom za boravak na drugom svijetu, međutim, tek danas imamo znanstvene izvještaje od ljudi koji izgleda da su doživjeli senzaciju umiranja, ali su ostali u životu i ispričali nam o tom svom iskustvu.
Tekuća istraživanja dokumentirana su svake godinestotinama slučajeva doživljaja iskustva bliske smrti – IBS.
Oni koji su ga imali izvještavaju o upadljivo sličnim događajima: promatranje vlastitog tijela u razmaku, susretanje s duhovima mrtvih prijatelja, kretanje kroz mračni tunel prema jednoj svjetlosti koja priziva, osjećanje prožimanja velikom ljubavlju, spokojem i radošću. Znanstvenici misle da su na putu da pronađu jedan jasno prepoznatljiv model.
Što sve to znači? Da li se um stvarno odvaja od tijela u času smrti i ulazi u svijet zagrobnog života? Da li ta iskustva znače istinsko opažanje života poslije smrti, ili su posrijedi samo halucinacije doživljene ovdje i sada? Jesu li to viđenja drugog svijeta, ili naprosto unutarlje tvorevine ljudskog uma?
Danas postoji jedna organizacija posvećena isključivo proučavanju tog maglovitog podučja ljudskog iskustva. Osnovano 1977. od jedne grupe društvenih, biheviorističkih i medicinskih znanstvenika, ‘Društvo za znanstveno proučavanje fenomena bliske smrti’ sada ima nekoliko stotina članova, uključujući psihijatre, psihologe, kardiologe i neurologe iz bolnica i sveučilišta diljem SAD. Organizacija ne zauzima stav po pitanju religioznog značenja iskustva bliske smrti.
Točnije rečeno, ona potiče napredovanje znanstvenog interesovanja za IBS i njegovo spoznavanje. Njezino glasilo, Anabiosis (od grčkog ‘povratak u život’), tvrdi da je jedan od njezinih ciljeva ‘pravilna klinička primjena znanja dobivenih iz takvih proučavanja u prikladnim okolnostima’.
Dr. Raymond A. Moody (slika gore lijevo), psihijatar koji je iskovao izraz ‘blisko iskustvo sa smrću’, vjerojatno je pridonio više nego bilo tko drugi tekućem interesu za ovu oblast. On je proučio više stotina slučajeva ljudi koji su bili proglašavani klinički mrtvim, a zatim oživljeni. Onih koji su za dlaku izbjegli smrt u nekoj nesreći ili bolesti, ili onih koji su govorili o tom iskustvu neposredno prije nego što će umrijeti.
U svojoj knjizi Život poslije života (Life after life), objavljenoj 1975. godine, on navodi ono što je smatrao za 15 najuobičajenijih elemenata tog iskustva. Nije svaki od tih elemenata prisutan u svakom proučenom slučaju, ali dr Moody ih je upotrijebio da sastavi to mješovito, ili ‘idealno’ blisko iskustvo sa smrću, koje je stvorilo osnovu za sva kasnija istraživanja na tu temu.
