Dobrovoljno Umiranje Ili Nešto Drugo. Zna se za veliki broj iznenadnih, naizgled neobjašnjivih smrti kod primitivnih naroda. Ipak, čini se da je ovoj pojavi poklanjano malo pažnje sve do 1942. godine, kada je Valter Scott objavio rezultate svojih istraživanja vudua.

Vudu je oblik demonskog kulta, primitivnog i fetišističkog, koji se upražnjava u nekim dijelovima SAD i Antila, naročito na Haitiju. Na ova otoci su ga, u XVII i XVIII stoljeću, donijeli robovi i Francuzi. To znači da sadrži mnogo aspekata afričkih religija, ali i elemente pozajmljene od urođeničkih kultova sa Antila i od katoličke mise.
Postoji veliki broj vudu božanstava ili loa. Riječ je o afričkim bogovima, katoličkim svecima, koje su obožavali stari robovi. Vudu, također, sadrži i dio tradicionalne magije koju su uveli vračevi. Mada se smatra da kult loa štiti od čini ili kletvi vračeva one koji su njime ugroženi, još je veća njegova moć sugestije. Ako neki urođenik povjeruje da je ‘začaran’ ili ‘uklet’, on slabi i umire, osim ako ne nađe nekoga koga smatra obdarenim većim vudu moćima, a koji će kontra-sugestijom uspjeti iz njegovog bolesnog duha odagna opsjednutost smrću.

MOĆ vudu

Poštovaoci vudu religije vjeruju da je ljudska duša načinjena od dva dijela: Velikog anđela čuvara – gros bon ange i Malog anđela čuvara – ti bon ange, koji za vrijeme sna ili transa biva opsjednuti duhom loe. Taj dio ljudske duše je ranjiviji i osjetljiviji, i za vrijeme tog ranjivog razdoblja kad nije zaštićen tijelom, može biti povrijeđen ili otet od strane čarobnjaka. Svrha rituala je stvaranje kontakta s duhom koji pomaže osobi koja ga priziva da, naprimjer, povrati izgubljeno zdravlje, poboljša životni standard, ostvari neku svoju želju i sl. Da bi ih se prizvalo i odobrovoljilo duhovima se ponudi nagrada u hrani ili životinjskim žrtvama, jer i duhovi, jednako kao i ljudi, traže nagradu za svoj trud i svoje usluge. Radi se zapravo o uzajamnom pomaganju između ljudi i loa – ljudi duhove opskrbljuju hranom i drugim nužnostima, dok ih oni čuva od zlih duhova i nesreća. Rituali se održavaju da bi se proslavilii uspjesi u obje sfere, odnosno u sferi života ljudi i sferi života duhova.
Vrhovni bog je Legba, koji predstavlja Sunce (koje je osnova oko koje se kreće sustav ovog kulta), Erzuli – mjesečeva boginja, i Venera. Veliko značenje imaju talismani sa simbolima bogova. Ti simboli iscrtavaju se na komadu pergamenta (ili se mogu ugravirati u smaragdu ili rubinu), a obično se nose u crvenoj flanelskoj vrećici.
Mali broj bijelaca je u stanju razumjeti moć vudua, sve do onog dana kada im se ukaže prilika da i sami konstatiraju dominantnost vudua nad dušom nekih kategorija pojedinaca. Prema Kenone, fenomen ‘vudu smrti’ je tako neobičan, tako stran iskustvu civiliziranih ljudi da im se može učiniti nevjerojatnim – što ga je i navelo da sustavno i znanstveno prouči problem.
Počeo je prikupljanjem više primjera naglih, misterioznih, naizgled smrti fizičkog podrijetla, koje su se dogodile u raznim dijelovima svijeta kod primitivnih plemena, čiji su neobrazovani članovi izgledali spremni bez pogovora prihvate ono što im se govori. Potom je prešao na provjeru autentičnosti nekih od tih slučajeva i pokušao ih razjasni s medicinske točke gledišta. One koje je proučio, a najstariji potječu s kraja XVI stoljeća, najsvježiji od prije nekoliko godina, ticali su se južnoameričkih, afričkih, novozelandskih i australskih urođenika. Smrti o kojima je riječ imale su različite uzroke ili jasno porijeklo: kletva ili ‘kažnjavanje’ osobe nekom vradžbinom, crnom magijom, kršenjem nekog tabua …
U većini slučajeva žrtve su umirale u roku od 24 sata. Neki su bili spašeni egzorcizmom onoga koji je i izgovorio osudu, to jest sugerirao osobi da će umrijeti. Od 1857. godine pričalo se o brazilskim urođenicima koje su ‘ukle’ vračevi, čija su ih strahovita proročanstva doslovno tjerala da umru od straha. Takav je bio slučaj i sa nekim afričkim vojnicima kod kojih medicinski tretmani nisu imali nikakvog efekta: te ljude, izgleda, ništa nije moglo otme od sudbine koju su smatrali neizbježnom.
Kada se spomene vudu, jedna od prvih asocijacija su vudu lutke. Istraživači tvrde da praksa vudu lutaka potječe od poštovaoca s područja New Orleansa, i otuda se proširila na sva područja na kojima danas žive pobornici voodoo kulta. Ali, legendu o voodoo lutkama i njihovim magičnim moćima raširile su knjige i filmovi strave i užasa.

KOBNA KLETVA

Jedan mladi afrički Crnac je, ne znajući, pojeo divljeg pijetla dok je boravio kod svog prijatelja. Nekoliko godina kasnije povjerio se tom prijatelju da mu je jedan vrač nekada zabranio jesti takvu hranu. Prijatelj ga je, smijući se, pitao zašto je prekršio naredbu dok je boravio kod njega. Uvidjevši svoju ‘grešku’, Crnca su obuzeli užas i drhtavica i – umro je nakon 24 sata.
Na Novom Zelandu, jedna pripadnica plemena Maori pojela je voće za koje je znala da potječe s ‘tabu’ mjesta. Sjetila se da je oskrnavila uspomenu na vođu svog plemena i da će njegov ‘duh’ ubiti. I umrla je kroz 24 sata. Izgleda da kršenje tabua za Maore ima kobne posljedice: jedan snažan mladić je umro istog dana kada je prekršio ‘tabu’. Žrtve, piše Cannon, umiru tako kao da ih je odjednom izdala sva snaga. Izgleda da bogata mašta Maora luči fatalni strah, koji kod njih ponekad izaziva smrt u istom trenutku kada postanu svjesni činjenice da su prekršili neku zabranu koju je odredio njihov posvećeni vođa.
U Novoj Gvineji je pregledao jednog Kanakija koji je smatrao da je uklet. Nije pokazivao nikakve nenormalne simptome, ali je svakog dana bivao sve slabiji. Da bi ga ohrabrio, doktor je pozvao njegovog plemenskog starješinu, koji ga je pogledao i rekao: ‘Samo što nije umro’, kao da je sve to sasvim prirodno i normalno. Čovjek je sutradan umro, a da ni autopsijom nije utvrđeno od čega. Tu je i slučaj jednog mladog i snažnog Australca koji je bio ranjen u butinu ‘ukletim’ kompljem. Čovjek je oslabio i umro, a da mu se rana nije čak ni inficirala.
Također u Novoj Gvineji, vrač je bacio čini na pomoćnika jednog bijelog misionara. Budući da je čovjek sve više slabio, liječnik koji ga je liječio pozvao je vrača i rekao mu da će, ako se nešto bude desilo bolesniku, ostali članovi plemena biti otjerani iz misije, a on sam osuđen na smrt od gladi. Vrač je pristao da skine čini i rekao bolesniku da se radilo o greški, da na njega nije bacio nikakve čini. Efekt je bio gotovo trenutan – čovjeku se vratila snaga i te iste večeri je ponovno počeo raditi svoj posao.
Dr. Herbert Basedov je opisao strahovite posljedice kletve usmjerene protiv neukog i naivnog urođenika: ‘Čovjek koji bi otkrio da ga je ukleo neki neprijatelj, pružao bi jadan prizor. Pobledi, pogled mu postaje mutan, lice mu se grozno nabora. Pokušava, ali ne može viče, kao da mu je nevidljiva ruka zapušila usta. Počinje drhtati, a mišići mu otvrdnu. Posrće, pada na zemlju, izgleda kao da gubi svijest, ali ubrzo se valja kao da užasno pati i počinje da stenje prekrivajući rukama lice. U jednom trenutku dolazi k sebi i puzi do svoje kolibe. Ali, i dalje će slabiti, odbijat jesti i neće pokazivati ​​nikakvo zanimanje za okolinu. Njegova smrt će tada biti samo pitanje dana, to jest sata, osim ako vrač – nangarri, ne pristane da mu skine čini. To skidanje čini se sastoji od ritualne ceremonije tjedna koje nangarri roditeljima ukletog pokazuje jedan predmet – štap, kost, kamen ili ptičje kandže – koje je navodno izvadio iz tijela bolesnika. Prizor je potresan, žrtva koja kao da se dotle nalazila u komi, podiže glavu i zadivljeno gleda u predmet koji drži vrač. Ustaje i traži vodu. Kriza je prošla, ozdravljenje je brzo i potpuno. Vjera koju urođenik ima u magijske moći plemenskog vrača učinila je svoje i on je ozdravio.

Narednik TRI ŽENE

Za razliku od mnogih etnologa, liječnici i fiziolozi su skeptični u odnosu na vjerodostojnost i točnost svjedočanstava, koja se odnose na ‘vudu smrt’, a o tome se ne govori već dvadesetak godina. Međutim, 1906. godine, istog dana kada je stupio u službu u dispanzer u Mombasi – Uganda, mladi doktor C.A.Vigins suočio se s jednim od tih neobičnih slučajeva. Opisao ga je ovim riječima:
‘Čovjek koji mi je bio poslan predao mi je poruku od načelnika policije, u kojoj je pisalo da je na njega bacio čini dobro poznati vrač. Načelnik je još dodao da je čovjek uvjeren da će umrijeti sljedeće noći u ponoć. Pregledao sam ga i ne našavši ništa nenormalno, vratio ga na posao. Navečer mi ga je načelnik opet poslao, moleći me da ga zadržim u bolnici do sljedećeg dana, što sam i učinio. Tijekom moje noćne smjene zatekao sam ga kako, ukočenog pogleda, nepomičan, sjedi na svom krevetu. Mom asistentu urođenike sam rekao da ga nadzire, namjeravajući ga ponovo obiđem prije ponoći.
Morao sam otići na večeru tako da sam potpuno zaboravio na vrijeme. Kada je gong na tvrđavi označio ponoć, požurio sam u bolnicu u kojoj sam zatekao mrtvog Askarija. Asistent mi je rekao da ga nije ispuštao iz vida, ali da se kod prvog otkucaja ponoći, čovjek, do tada potpuno nepomičan, srušio mrtav na krevet. Danas sam uvjeren da sam ga mogao spasiti nekom pilulom za uspavljivanje od koje se ne bi probudio do jutra ‘.
Je li zaista ga mogao spasiti? Loš psihički utjecaj je učinio svoje tako da ni dr Vigins, niti itko drugi, vjerojatno ništa nije mogao promijeniti, osim, možda, neki vrač …
Dr Vigins piše o drugom slučaju koji je zanimljiv iz dva razloga. S jedne strane, pokazuje dokle mogu ići mržnja i makinacije urođenika, a sa druge strane, što u spor uvlači tri žene. Evo priče doktora Wigginsa:
‘Dok sam bio na safariju blizu Nimue, glavni liječnik me je zamolio da se pobrinem o jednom Askari desetaru, kome je ubod nožem probio supklavikularnu arteriju. Ranio ga je njegov narednik. Ne bez teškoća ušio sam arteriju i, na moje veliko iznenađenje, ranjenik je brzo i bez poteškoća ozdravio.
Čuo sam da su se narednik i desetar bili žestoko posvađalai i da je ovaj drugi, koji je bio vrač, upozorio prvog ‘da pripazi na svoje tri žene u naredna tri dana’. Narednik je o tome obavijestio kapetana koji je samo slegnuo ramenima – ali, iste te večeri, narednik je našao mrtvu jednu od svoje tri žene i zatražio desetarovo uhićenje. Nakon kratkog ispitivanja, kapetan je zaključio da desetar nije umiješan, jer se uopće nije ni približavao narednikovoj kolibi. Ipak mu je dao dvodnevni dozvolu da bi mogao pazi na dvije ostale žene. Autopsija preminule nije pokazala nikakav trag bolesti, trovanja ili nasilja.
Sutradan navečer, jednu od ostalih narednikovih žena je ujela zmija za gležanj, dok je išla po vodu i umrla je pola sata kasnije. I ovog puta je narednik zatražio desetarevo uhićenje i opet ga je kapetan odbio, savjetujući mu da se ne odvaja od svoje treće žene. Sutradan, narednik je izašao iz kolibe samo navečer da bi sa svojom posljednjom suprugom zahvatio vodu na Nilu. Žena je ušla u rijeku i dok je punila svoj krčag ščepao ju je krokodil – mada krokodil ovdje nije bio viđen već desetak godina. Još jednom je narednik otišao da se žali kod kapetana, koji ga je pitao kako je desetar mogao pozvati krokodila. Sljedećeg dana je narednik desetara ubo nožem – poslije čega je jedan od njih dvojice odmah premješten u drugu jedinicu ‘.

UMRIJETI OD – STRAHA

Izgleda da od ovih ‘vudu smrti’ ne umiru samo usamljeni pojedinci ve, u nekim okolnostima, one mogu poprimiti oblik epidemije i pogoditi čitava plemena. Prema ‘British Medical Journal’-u, Antropološko udruga s Cambridgea upoznato je sa slučajem jednog melanežanskog plemena čiji su članovi na početku prošlog XX stoljeća umirali jedan za drugim, bez vidnog razloga. Istraga je pokazala da je susjedno pleme imalo nezgodan običaj da zarobljava i odsijeca glave muškarcima iz plemena o kome je riječ. Strah da ne dožive takvu sudbinu izazivao je smrt kod potencijalnih žrtava. Dokaz tome je to da – kada su europski antropolozi intervenirali i natjerali prinosioce žrtava da ljude zamjene divljim svinjama – neobjašnjive smrti su prestale. Evo i jednog izvještaja:
‘Prije mnogo godina, dok sam bio vojni liječnik u Bari, Mezopotamija, pregledao sam jednog urođenika kuhara, koji je za sebe govorio da je uklet. Nije pokazivao nikakve anormalno simptome, ali sjetio sam se da je jedan od domorodaca iz časničke menze obolio od kuge i da je prethodne noći u kuhinji uhvaćen zaraženi štakor. Domorodac je bio uvjeren da je zaražen. Pošto sam ga pregledao, ostao je sjediti nepomičan, umotan u pokrivač. Pošto mu se puls usporavao, naredio sam mu da pešači.Sutra ujutro, puls mu je pao na 40-50 i sve je teže i teže disao. Dao sam mu stimulativna sredstva, ali bez rezultata. Umro je u pet sati po podne. Autopsija je pokazala da nije bolovao ni od kakve bolesti. Bolnički kirurg mi je rekao da je u Indiji naišao na veliki broj sličnih slučajeva ‘,
Ovaj slučaj je tipičan primjer smrti autosugestijom, a i reakcija liječnika je klasična. On očito nije mogao vjerovati da je čovjek umro, mada je bio savršenog zdravlja. Ipak, njegova zapažanja koja se odnose na puls i disanje ‘oboljelog’ su zanimljiva: ona navode na pomisao da je smrt izazvana pretjeranom stimulacijom para-simpatičnog sustava – što je potvrđivalo zaključke koje je formulirao doktor Rihter poslije nekih pokusa na životinjama.
Tijekom Drugog svjetskog rata jedan sanitetski časnik se sa sličnim slučajem sreo u Maleziji. Jedan Gurka pešadinac od 25 godina starosti bio je doveden iz džungle u nesvjesnom stanju u kojem se nalazio pet dana. Onda se zasnalo da je dva tjedna ranije, dok je bio na straži, video utvaru svoje majke. Za sujevernog gurka ta pojava je značila da će umrijeti za vrijeme punog Mjeseca tako da je zaspao da bi sačekao smrt … Dok se nalazio u bolnici odbijao je govori, jede i pije – ali poslije punog Mjeseca je ‘ozdravio’ i zatražio da ponovno zauzme svoje mjesto. Nekih pet tjedana kasnije, uoči punog Mjeseca, ponovno je zaspao i umro bez vidnog uzroka. Ostale Gurke to uopće nije iznenadilo: za njih, takav kraj je bio neizbježan.

ODBACIVANJE ukletog

U zapadnim društvima gatare ne uživaju poštovanje kakvo imaju vračevi. Međutim, svojim različitim metodama predskazivanja u javnosti izazivaju radoznalost, strah, vjerovanje i želje. Može se reći da njihova rastuća popularnost odražava realni porast lakovjernosti i praznovjerja masa. Izgleda da postoji više ‘fatalistički’ nastrojenih osoba nego što se misli, kojima je potrebno da se obraćaju vidovnjacima da bi donijeli neku odluku – ili da bi izbjegli neugodnosti suvremenog života.
Bilo kako bilo, te lakovjernosti potvrđuju postojanje, a često i procvat i blagostanje vračara u našem društvu. Vidovnjaci očito postoje zato što ljudi vjeruju u njih i njihove moći. Mada djeluju u različitim svjetovima, njihov rad je zapravo svuda identičan. Efekti tog rada potječu od straha, i to, ponekad, od straha od smrti. Rijetki su skeptici koji mogu kažu da ne vjeruju u prognozu vidovnjaka, naročito kada je riječ o njihovoj osobnoj budućnosti, predviđanju njihove ili smrti nekog bliskog rođaka.
Proučavano je ponašanje članova plemena prema žrtvi. Najprije je konstatirano začuđujuće odsustvo podrške. ‘Ukleti’ postaje odbačen, ponekad ga čak smatraju ‘posvećenim’ ili ‘tabuom’ – drugačijim od ostalih. Javlja mu se osjećanje potpune napuštenosti od koje može pobjeći samo u smrt. Dok se nalazi u stanju hipersenzibilnosti, surovo i neprijateljsko držanje suplemenika samo pojačava njegovu opsjednutost smrću. U njemu se polako gasi volja za životom, prestaje jesti, slabi, i na neki način doprinosi svojoj izolaciji.Drugim riječima, postaje ono što drugi žele biti i aktivno sudjeluje u nekoj vrsti samoubojstva.
Druga reakcija zajednice se manifestira u satima koji prethode smrti. Društvena skupina tada, reklo bi se, pristupa svojim pogrebnim ritualima, a majstor ceremonije, koji je ponekad najbliži rođak žrtve, kida posljednje niti koje su je vezivale za svakodnevni život, uvodeći ga u ‘svijet mrtvih’ uz prešutnu suradnju umirućeg …

POSTOJI LI OBJAŠNJENJE?

Jedno od objašnjenja vudu smrti bilo bi – vjerovanje. Uzmimo na primjer Indijance i njihovo magijsko vjerovanje u totem, Svi indijanci iz plemena ‘Crne noge’ vjeruju (zahvaljujući svom vraču) da će umrijeti ako dodirnu svoj totem. A to se i događa ukoliko ga netko dodirne. U ratu, napadne ih pleme Siouxa, pobijedi ih, nalože vatru od njihovog totema i – njima ništa. Oni u magiju totema ‘Crnih nogu’ ne vjeruju. A, vudu vračevi? je li moguć proces materijalizacije negativnih misli nekog vudu vrača? I jest i nije. Kada jeste? Kada su svi članovi njegova plemena indoktrinirani zabludom da vudu mag može ih ubiti kad god hoće. Ako oni u to povjeruju on će itekako moći to izvršiti. Ali ako taj vudu mag sretne neku osobu koja u to ne vjeruje i nema indoktrinaciju o značenju tog rituala, uzalud mu svi njegovi rekviziti i rituali.
Suština je da smo mi ti koji izvršavamo sve ono unutar bioenergetskog sustava, jer u njemu postoje dvije komponente koje se ponašaju potpuno i vrlo različito. Bioenergetska komponenta sugestije napušta jedan sustav i dolazi do drugog, sugerira mu da shvati nešto onako kako vudu mag to razumije. Ali, postoji i druga bioenergetska komponenta jako moćna koja se zove autosugestija. Ona nikada ne napušta sustav i zadužena je za sve što se događa unutar sustava i ako hoćete da taj sustav izliječite, ili ubijete, morate mu pokrenuti autosugestiju. Ona je najmoćniji vudu mag među svim magovima i njezina energija je svemoguća.

& Nbsp;