Južnoamerički Asteci su sipali krv u usta svojih idola. U Indiji, radže su ispijale krv iz odsječenih glava. U Kini, članovi obitelji su držali stražu oko leša u noći uoči sahrane da neki pas ili mačka ne bi preskočili tijelo i transformirali ga u vampira. Drveni Grci, a poslije njih i Rimljani, vjerovali su u jednu vrstu ženskog vampira zvanog lamija, koji je zavodio muškarce da bi sisao njihovu krv. Kasnije su Grci imali drugu riječ za vampira – vrukolakos, jedno stvorenje koje je bilo u stanju oživjeti mrtve i čije su žrtve zatim hranile krvlju živih. Bilo tko – muško ili žensko – sa riđom kosom, madežom na tijelu ili makar samo s plavim očima mogao je biti osumnjičen da je vampir. Plave oči su, srećom, rijetke kod Grka. Ali oni koji su se rodili na Božić, zatim sedmi sin, osoba sa zečjom usnom, i svatko drugi tko je makar samo malo izgledao neobičan mogao je također postati sumnjiv, tako da su mnoge osobe lako potpadale pod opis vampira.
Vamiri su bili toliko ‘rasprostranjeni’ na grčkom otoku Santorini, da je ugledni francuski botaničar Joseph de Turnfor 1717. godine izjavio da na ‘čitavom arhipelagu nema nijednog pravoslavnog Grka koji čvrsto ne vjeruje da je nečastivi u stanju oživjeti i ispuni novom energijom mrtva tijela ‘. Godine 1874. jedan čovjek na otoku Rodos iskopao je iz groba svoju kćerku i spalio njeno srce zato što je vjerovao da ona ispija životnu snagu iz ostalih članova njegove obitelji.
Sama riječ vampir je slavenskog ili bolje reći srpskih porijekla iu zapadnoeuropskim zemljam nije postojala sve do tridesetih godina 18. stoljeća. U to vrijeme, izvještaji o vampirima u istočnoj Europi bili su sasvim normalna pojava, a prikupljali su ih putnici i istraživači koji su zatim raširili priču o vampirima po čitavoj Europi. Tijekom osmnaestog stoljeća bilo je tako mnogo izvještaja o vampirima da jedan vojni liječnik rekao kako se on ‘širi kao kuga kroz Slaviju i Vlašku izazivajući mnogobrojne smrti i ispunjavajući čitavu zemlju strahom od tajanstvenih posjetitelja pored kojih se nitko nije osjećao siguran’.
Jedan klasičan slučaj iz tog vremena tiče se nekog mađarskog vojnika koji je logorovao na jednom seljačkom imanju nedaleko od austrougarske granice. Jedne večeri, dok je jeo sa seljakom i ostalim članovima njegove obitelji, njima se pridružio neki starac. Vojnik je zapazio da se obitelj strašno uplašila od tog čovjeka, koji je naprostoi dodirnuo seljaka po ramenu a zatim otišao. Sljedećeg jutra vojnik je saznao da je seljak mrtav. Ispostavilo se da je stari čovjek bio domaćinov otac i da je umro prije deset godina. Kad je posjetio i dodirnuo svoga sina, on je time istodobno i najavio i prouzročio njegovu smrt. Vojnik je ispričao priču o starcu ostalim ljudima u svom puku, i ovaj je ubrzo bio proglašen za vampira. Jer, bez obzira na to što nije uzeo krv svome sinu, on je svojim pojavljivanjem dokazao da je član živih mrtvaca, i da je samim tim izazvao smrt svoga sina. Afera je počela širiti nemir među vojnicima, tako da su nekolicina časnika i jedan vojni liječnik poveli istragu. Članovi seljaku obitelji bili su ispitivani pod prisegom, uzete su izjave i od ostalih seljaka, i na kraju je starčev grob bio otvoren. Njegovo tijelo izgledalo je kao u čovjeka koji je tek nedavno umro – a ne deset godina ranije – a njegova krv bila je kao krv nekog živog čovjeka. Zapovjednik puka je naredio da se Vampirova glava odsiječe, poslije čega je tijelo ponovno bilo vraćeno u grob.
Tijekom istrage, časnicima je bilo ispričano o još jednom vampiru, koji se vraćao u intervalima od deset godina da siše krv članova svoje obitelji. Upadljiva odlika vampirskih priča je da vampirima rođaci i bivši ljubavni partneri obično postaju prve žrtve njegovog napada.