Pišući o Pavlu Kosanoviću, Kazimirović naglašava, ne bez razloga: ‘Njegov otac Mitar bio je čuveni guslar i pripovjedač, a stric mu je bio čuveni dobrobosanski mitropolit Hadži Sava Kosanović, prvi srpski mitropolit u Sarajevu, zavladičen u Sarajevu 1881. godine’.
Kazimirović će samo kroz jednu opasku iskazati svu nezahvalnost i rizik proročkog zanata, upravo na primjeru Pavla Kosanovića: ‘Pavao je narod zvao Pakom, a mnogi i naopako, jer mu je, vele, svaki posao išao naopako’.
A odmah zatim, potvrđujući vječnu proturječnost prorokovanja, posredno mu je odao priznanje: ‘Pavao je proricao, i vele da je uvijek pogađao’.
Dodajući još jedan, za upoznavanje prorokove ličnosti veoma značajan podatak, Kazimirović ponovno ističe nešto što bi moglo da liči na klasičnu proročku mistifikaciju. Riječ je o ‘knjigama starostavnim’ iz kojih je, navodno i sam Pavao Kosanović proricao, i zbog kojih će vremenom, imati neprilika i sa rodbinom is vlastima.
Dr Kazimirović kaže: ‘Iz tih knjiga Luburić je povadio i neke druge podatke. Pavao Kosanović je obećao da će mu te knjige dati na čitanje, ali ih više nikad nije dao. Ranije je zbog tih čuvenih knjiga često bio zlostavljan od grubih crnogorskih vlasti. Zato te knjige nije ni držao kod svoje kuće, već negdje, neznano gdje, na drugom mjestu, da ih nitko ne pronađe. On ih smatraše za najveću svetinju. ‘
Svom stricu dobrobosanski mitropolitu Savi uzeo je neku staru knjigu, zbog čega ga ovaj i omrze … Nje volio da mu u posjete dolazi, ali mu je ipak sagradio kuću, u kojoj je Pavao živio sve do svoje smrti. Moguće, da je ova proročka knjiga baš ta, koja je uzeta. Ovo pretpostavlja i Andrija Luburić, ali se, naravno, ova pretpostavka ne može dokazati … ‘