Tajna Smrtonosnog Pogleda. Zbog čega je neuništivo narodnoverovanje u ‘urok’ i ‘urokljive oči’? Ovo vjerovanje je rasprostranjeno ne samo kod primitivnih plemena nego iu civiliziranim zemljam, skoro svuda: u cijeloj Europi, u udaljenoj Aziji, u afričkim džunkglama, kod američkih Indijanaca kao i na Madagaskaru. Čim se neko razboli od nepoznatebolesti, ili kokoši prestanu nose jaja, ili stoka krepava – vjeruje se više od 4.000 godina da je to od uroka. Jedna žena iz Rusije ispričala je zanimljivu priču.

‘U Čkalov (današnji Orenburg), dočekali smo kraj rata u velikoj gladi, držali smo samo jednu kozu radi mlijeka. Ona je dobila tri divna jareta: jedno žensko i dva muška. Nisu imali ni mjesec dana kada su nam došli gosti. Žensko jare je cijelu večer prespavalo u kuhinji pored peći. Njezina braća su nas zabavljala, skakala su po sobi i prevrtala se. Smijali smo se do suza. A ujutro smo ih našli mrtve. Njihova sestra je ostala živa. moja poznanica koja je bila kod nas te večeri u gostima, saznala je za to i onda priznala: ‘Vjerojatno sam ih ja urekla. Zbog mog pogleda plaču djeca, ali nisam znala za životinje … ‘

ZMIJA hipnotizera

Što se tiče životinjskog svijeta, ‘magični pogled’ je dobro poznat, naročito među zmijama. Svatko je čuo za to, ali je rijetko tko mogao to promatra. Francuski prirodoslovac Lavolan imao je sreću da se uvjeri više puta u činjenicu da takav pogled postoji. Jednom je u indijskoj džungli obratio pažnju na čudno ponašanje šarenog djetlića. Sjedio je na drvetu, užasno je kreštao i previjao se u grčevima. Uzrok je odmah bio uočen – na jednoj grani, na metar od djetlića, nalazila se velika zmija piljeći u pticu svojim sjajnim očima. Neravnopravni dvoboj je završio vrlo brzo, tako da je djetlić pao s drveta mrtav.
Lavolan je više puta bio svjedok da su miševi i žabe ukočili zbog zmijskog pogleda. Jednom se našao i sam pod njegovim utjecajem. Bio je u lovu u močvari i odjednom je osjetio neobičnu drhtavicu u čitavom tijelu, a istovremeno ga je mimo njegove volje nešto vuklo prema mjestu u koje nije imao namjeru da se uputi. Kada je prišao bliže tome mjestu, vidio je na odstojanju od tri metra ogromnu zmiju koja je neprestano gledala u njega. Prirodnjak je jedva u poluparalizovanom stanju digao pušku i pucao u ‘hipnotizera’.
Ima dosta svjedočenja da neki ljudi imaju ‘magični pogled’. U knjizi ‘Tajanstveno i nepoznato’ (1904.) autor I.Kupčinski priča o jednom svom poznaniku sa Krima, koji je morao spušta kapke kada je prolazio pored kokoši.
– Da li znate kakve oči imam? Čim se upiljemo u pticu – ona pada mrtva … Želite li provjeriti? Ali pod uvjetom platiti gazdi za pticu uginulu od mog pogleda.
Pristao sam i odabrao najžustriju kokoš. Čovjek se upiljio u nju o ona se odmah smirila, postala je mlitava, oklembesila je glavu i pala.
– Uspavali ste je? – uzviknuo sam.
– Nisam, nego je mrtva. Priznajem da se ne radujem zbog snage svoga pogleda, ali moje oči čine štetu bez moje volje … ‘
Takvih priča ima mnogo. Vrlo su slične i pokazuju da uginuće životinja uslijed djelovanja ‘magičnog pogleda’ nije rijetkost.

Domorodaca kobnog OKA

Povijest je sačuvala puno svjedočanstava o tajanstvenoj pogibiji ljudi zbog takvog pogleda. Plinije Stariji (23-79. Godine prije. Naše. Ere) pisao je o tome prije skoro 2.000 godina, a o tome svjedoče i srednjevjekovne kronike. Poznati putopisac iz prošlog stoljeća Dimon pričao je po povratku iz Azije o ubijanju pogledom – i to ne samo on.
Jedan visoki engleski činovnik pričao je pred smrt o jednom čudnom događaju, koji se desio osamdesetih godina u Indiji. Tijekom lova je ubio slona i onda se sjetio da nije ponio specijalni nož za vađenje kljova. Ostavio je sluge da čuvaju slona od divljih životinja i otišao je s prijateljima na obližnju plantažu po nož. Po povratku zatekli su vrlo čudnu situaciju: preplašene sluge su se krile po žbunju, a nekoliko omanjih prljavih divljaka seklo je dragocjene kljove iz njihovih ulova. Iznervirani Englez je naredio da se kepeci gube, ali su se oni umjesto odgovora samo bezobrazno nasmijali. Sluge su odbile ih otjeraju:
– To su Mulu-Kurumba. Ne smiju se dirati jer će nas zadesiti smrt.
– Kakve su to budalaštine?
Englez je u bijesu, a bio je krupan čovjek u punoj snazi, uhvatio vođu Kurumba za kosu, bacio ga na zemlju i nekoliko puta udario bičem. Kepec je odmah skočio na noge, ali, na veliko zaprepaštenje, nije pobjegao već je nastavio gleda Engleza u oči ne spuštajući pogled. Englez je osjetio mučninu zbog njegovog pogleda, ali to čudno stanje ga nije omelo da ismijava smrtno uplašene sluge, koje su nešto mrmljale o ‘zmijskom oku’. Nastavio je ismijava, kako je govorio ‘ovaj glupi i praznovjerni narod’ tijekom cijele večeri …
Sljedećeg dana, taj isti engleski činovnik koji se inače rano budio, jedva je ustao oko podneva. Po podne ga je mnogo boljela desna ruka: ista kojom je onako bijesno izbičovao ‘odvratnog kepeca’. Trećeg dana nije mogao ustati iz postelje jer su ga savladali neka čudna nemoć i umor. Tada se žalio svojim ukućanima: ‘Kao da mi je olovo u žilama umjesto krvi’. Liječnici nisu mogli pronaći tragove bilo kojeg oboljenja, a njegovo stanje se stalno pogoršavalo. Izgubio je apetit, i nije mogao zaspati. Zdrav, rumen, atletski građen čovjek se za nekoliko dana pretvorio u kostur. Devetog dana je izgubio moć govora i trinaestog je umro. Zbog čega? Tu nema mjesta autosugestiji jer on do posljednjeg časa nije vjerovao ni u kakva primitivna praznovjerja. Slučajnost? Ali, kako je onda lokalni folklor prepun takvih priča o ‘slučajnostima’ …

telepatski OPEKOTINA

Jedna žena je ošpricao: ‘Jako volim gledati kako netko spretno radi rukama, ali u posljednje vrijeme to izbjegavam. Primijetila sam da se tada uvijek nešto dogodi toj osobi – ili posao ne ide kako treba, ili joj sve ispada iz ruku, ili se konac pokida, ili se čak opeče … I točno znam da sam kriva. Ali ništa loše ne poželim, naprotiv – vrlo patim kada zbog mene krene naopako … ‘
Ovi i ranije opisani slučajevi govore u suštini o jednom istom fenomenu: čim se koncentriramo na nešto ili nekog, odmah stupimo u fini energoinformacioni kontakt, a da nismo toga ni svjesni. Između nas nastaje nevidljiva ‘cjevčica’ kroz koju dobivamo tuđu informaciju i dajemo svoju. Takav kontakt može biti iscjeljujući, ali i sa težim posljedicama jer iz najboljih pobuda možemo unijeti pomutnju u tuđi organizam prodirući mislima u njegov unutarnji ‘sustav upravljanja’. Većina čak i ne zna da posjeduje takve sposobnosti, ali svatko može provjeriti koliko je jak u toj oblasti. Na primjer, ako uporno gledate u potiljak nekoj osobi i to je natjera da se okrene, znači da imate dovoljno jaku energetiku i treba biti vrlo oprezni jer nesvjesno možete poremetite tuđu unutarnju harmoniju. Naročito kad ljudi čija je zaštita oslabljena: kod bolesnika, kod umornih i slabovoljnih. Tada i govore o uroku.
Da li on zaista ima veze s pogledom i očima? Evo jednog slučaja koji se desio, a ispričala ga je nastavnica jedne škole. Na času crtanja jedan mališan je uzeo iz ruke svoje drugarice teglicu s bojom. Ona ništa nije poduzela, samo je bacila koncentriran pogled na njegovu ruku. I odjednom je nestaško uz uzvik ispustio boju. Učiteljicu je zapanjio plik na njegovoj ruci, kao od opekline.
– Kako te je opekla? – pitala je nastavnica.
– Očima! – urlao je dječak.
Šestogodišnjadevojčica ni po čemu se ne razlikuje od svojih vršnjaka: mirna je, poslušna, svijetle kikice i plave oči. Ali kada ju je istraživač zamolio da koncentrira pogled na njegovu ruku, osjetio je dosta jako probadanje. Liječnik smatra: ‘Najvjerojatnije je da djevojčica šalje jak telepatski signal koji sugerira čovjeku da mu je vruće’. Ovu priču potvrđuje i priča čevojčicine mame: ‘Vika je kasno progovorila – tek sa tri godine. Doduše obitelj ju je shvatal i bez riječi: čim je bila žedna – netko joj je već donosio vodu … ‘Dogodio se i jedan događaj koji je ostao u sjećanju njene mame cijeli život. Trogodišnja Vika se izgubila. To su primijetili poslije 40 minuta. ‘Trčim ulicom, a iznutra jasno čujem njen glas: Mama, Mama … Stigla sam do druge ulice, do treće i shvatila da je njezin glas postao slabiji – pogrešan smjer. Vratila sam se, krenula na drugu stranu. I onda sam vidjela kćer – oko nje se sakupio svijet, zapitkuju je: Čija si djevojčice? A, ona žmiri, uši je pokrila rukama i šapuće: Mama, mama … ‘
Možda je zaista suština uroka telepatija? Ali kakve to ima veze s očima? Možda su u pravcu oni koji tvrde da se pogledom može prenijeti emotivno stanje. Uvjeravaju da očima možemo ne samo da umirimo ili da uzbudimo osobu koju gledamo nego i da je ubijemo ?! Nema ništa izuzetno u takvoj pretpostavci. U narodu su odavno smatrali da pogled čovjeka koji je na samrti ima u sebi kolosalnu energiju koja može mnogo nauditi onima koji ga gledaju. Upravo za to je vezana tradicija da se osuđenicima pred smaknuće vezuju oči. Smatra se da i oči umrle osobe ostaju opasne. A tu je i drugi običaj: pokojnicima svuda zatvaraju oči a ponekada i kovanice stavljaju na njih – što je sigurno sigurno je …
Vjerojatno su mnogi barem jednom imali dojam da ih netko gleda u potiljak, a kada su se osvrnuli, pogled im se susreo s nečijim očima. Znanstvenici sa sveučilišta Queens odlučili su to pomoću eksperimenta potvrde ili opovrgnu. U njihovim eksperimentima sudjelovalo je na stotine volontera. Svatko od njih bi sjeo na sred sobe, a druga osoba bi određeno vrijeme gledala u njegov potiljak. Ako osoba osjećala pogled, saopštavala je to istraživaču. Ispostavilo se da se u 95 posto slučajeva tuđi pogled osjećao dosta jako. Većina ga je osti kao letimičan tlak u potiljku – poput lakog povjetarca.
Još 1880. godine, čuveni dreser Durov proveo je eksperimente sa životinjama. On je smatrao da snaga ljudskog pogleda ima odlučujuću ulogu. Njegova vlast je zaista tajanstvena. Naročito ako je pogled usmjeren u oči, ili kao što je govorio dreser – ‘još dublje od očiju – u mozak životinje’. Evo kakav eksperimet je prikazao znanstvenicima u svom zverinjak 21. veljače 1914. godine. Članovi povjerenstva su zamolili Durova da misleno sugerira lavu Princu da napadne lavicu koja je mirno ležala u ćošku kaveza. Dreser koji je bio slavan po svom humanom odnosu prema životinjama, bio je protiv tako svirepog eksperimenta, ali zbog ‘znanstvene istine’ odlučio je prihvatiti ovaj zahtjev. Gledao je u oči lava koji je mirno stajao pred njim i zamislio da se lavica Princeza prikrada komada mesa ispred nosa Princa i njena žuta šapa puštenih kandži samo što ga nije dodirnula. Članovi povjerenstva nisu stigli ni da se osvijeste, a lav je odjednom zarikao, bacio se na lavicu i zario zube u nju. Zvijeri su se spojile u ogromno kotrljajuće klupko i kavez se klatio i odjekivao od siline udaraca tijelima. Uzbuđenje nije napuštalo lava veoma dugo, čak je i ranio šapom službenika pored rešetki. Na posljetku Durov je smirio Princa – ponovno pogledom: ‘Lav se nervozno šetao gore-dolje kavezom. Prišao sam i uhvatio njegov pogled. Njegove oči su gorjele zelenim svjetlom. Eno ga, legao je. Nastavljam da ga neprekidno gledam, u mislima ga mazim, prstima češkam njegovu grivu, iza uha – sve u mislima. Meko se oglasio s ‘mijau-mijau’, olizao se i zatvorio oči ‘…
U povijesti ima puno svjedočanstava o sličnom utjecaju ljudskog pogleda. Tako je u 19. stoljeću zabilježen slučaj kada se omanji Englez Bul Padzor kladio u pet tisuća funti da će pogledom zaustaviti i natjerati u bijeg čopor pasa koje su namjerno nahuškali na njega. Njegov pogled sugerirao je psima panični strah, razbježali su se ujedajući jedni druge kao i promatrače koji su se tu zadesili.

SUGESTIJE OČIMA

Koliko složene mogu biti misaone sugestije kroz oči pokazuje eksperiment u kojem je 17. studenog 1922. godine sudjelovao radifizičar Kaczynski (1889-1962) koji je u mladosti radio sa Durov. Na molbu znanstvene komisije dreser je morao sugerira msu Marsu da izađe iz gostinjske sobe u predsoblje, da priđe stoliću s telefonom, da uzme u zube adresar i donijeti ga u sobu. Durov je gledao u pseće oči samo pola minute, ali sve je bilo ispunjeno potpuno precizno, bez obzira na to što je na stoliću bilo više knjiga. Pas je bio sam u predsoblju, a njegove dionice promatrao je profesor Koževnikov kroz jedva odškrinuta vrata. Durov je bio u gostinjskoj sobi izvan dohvata pogleda psa.
Samo tijekom 1920-21. godine u zoopsihološkoj laboratoriju Durova obavljeno je oko 1278 sličnih eksperimenata. Uz to, uspješno sugeriranje je prakticirao kako sam Durov, tako i druge osobe, koje su poznavale njegovu metodiku. Metodika je ovakva: ‘Gledam kroz pseće oči pravo u mozak i zamišljam u sebi primjerice, ne riječ’ idi ‘- nego kretanje i akciju pomoću kojih pas mora izvršiti zamišljeni zadatak. Istovremeno jasno zamišljan pravac kretanja i sam put koji pas mora proći i kao da obeležavam u njegovom mozgu različite znakove na njegovom putu (to mogu biti pukotine u patosu, neke fleke …). Tek onda izdajem misaonu naredbu kao okidač u mozgu: ‘idi’ – i onda se pomaknuti u stranu da oslobodim psu put za ispunjenje zadatka. Polubudna svijest psa u kojoj se oslikala prenesena misao, lik, akcija …, reagira na naredbu i pas izvršava primljeni zadatak bez otpora kao da ispunjava svoj prirodni impuls dobiven iz vlastitog središnjeg živčanog sustava. A nakon izvršenja pas se otresa i pokazuje radost, što je uspješno završio svoj naum. ‘
Ova metoda je pristupačna za svakog čovjeka koji zna da koncentrira svoju misao. Ona odgovara za ‘programiranje’ ne samo životinja nego i ljudi. Jedan čovjek pokazao je svoje umijeće na ulici – na njegovu misaonu sugestiju čovjek ispred njega bi se spotaknuo. Dječja igra, ali činjenica je činjenica.
Izvjesno je da je moguće upravljati kinetičkim značajkama kod životinja i ljudi pomoću koncentriranog pogleda. Evo i jedan savjet iskusnih ljudi iz njihove prakse. Lijevo oko je kod većine životinja (kao i kod ljudi) osjetljivije na prijem tuđe informacije nego desno. A evo i jedne činjenice, malo poznate. Teško je reći je li to slučajna podudarnost ili su tu neke nama nepoznate zakonitosti, ali nedavno se pokazao neobičan detalj. Ispostavilo se da u likovnoj umjetnosti postoji ‘princip lijevog oka’. To je otkrio istraživač Kristifor Tyler prilikom analiziranja portreta poznatih majstora slikarstva tijekom posljednjih šest stoljeća. U većini slučajeva umjetnici intuitivno (ili ne) smještaju lijevo oko portretirane osobe u samo središte slike. Prema Tajlerovu mišljenju, upravo ta pozicija izaziva kod gledatelja osjećanje saučestvovanja. I obratno, bilo kakvo premještanje lijevog oka od centra slike kod gledatelja stvara čudan osjećaj otuđenosti …
Mnogo toga se još istražuje, ali je činjenica da postoji bioradiciono zračenje ljudskih očiju, koje može djelovati na energetiku udaljenih bioloških objekata – ljudi, životinja, biljaka … Posljedice mogu biti vrlo različite: od harmonizacije unutarnjih procesa (ekstrasenzorsko liječenje) do nenamjernih poremećaja (urok) i svjesnog (čini).

BEBE najosjetljiviji

Često se čuje da bebu ne treba nikom pokazivati ​​osim bliskoj rodbini dok ne napuni tri mjeseca – zbog uroka. Moguće je da u toj narodnoj mudrosti ima dubokog smisla. Suvremeni bioenergetičari smatraju da su bebe u prvim mjesecima života naročito osjetljive na tuđu energetiku i nemaju dovoljno jaku zaštitnu auru. Istraživanja su pokazala da je biopolje bebe u tom dobu sedam puta slabije nego kod odrasle osobe. Bebe mogu se razbole čak i ako su neko vrijeme bile u prisustvu bolesne, ali ne i zarazne u običnom smislu, osobe. Zato se preporučuje da se beba bar do godinu dana starosti ne izlaže nepotrebno pogledima stranaca, posebno kad spava, jer je tada njena zaštita oslabljena. Također ne treba posvećivati ​​previše pažnje tuđim bebama. Koliko je opasna takva pažnja u ranoj dobi, svjedoči i gore spomenuta priča o jarićima – njihovi nejaki organizmi nisu izdržali uplitanje tuđe energije. Na Istoku se smatralo da čak i majčin pogled može biti štetan za dijete ukoliko je prepun emocija i bebi treba prilaziti samo u smirenom stanju.
Takvi energetski utjecaji nisu posebno opasni za zdravu odraslu osobu. Ona posjeduje nevidljivu zaštitnu opnu poput oklopa, koja kao druga koža prima na sebe sve energetske utjecaje izvana – prihvaća korisne i čuva od štetnih. Ali ponekad ni ona ne može izdržati jak udarac izvana, ‘ugiba se’ ili se čak oštećuje tako da propušta tuđu energetsku ‘infekciju’ koja nas odmah ‘stimuje’ na svoje valove. A naše snage počinju cure iz organizma kroz nastalu rupu umjesto da se brane protiv ‘invazije’.
Bioenergetičari smatraju da je pogled osobito opasno ubojito oružje. Kažu da je to svojevrsno oštro šilo koje može ne samo ogrebe našu nevidljivu drugu ‘kožu’, nego i da je probuši i prodrijeti unutar organizma i na taj ga način reprogramira. Kako se oštećuje naš nevidljivi oklop?
Ispostavlja se da on nije jednake debljine na svim mjestima. Ima vrlo osjetljivih zona gdje se vrlo lako napravi ‘rupa’. Duži period su istočnjački redovnici i majstori borilačkih vještina tajno čuvali znanje o tim čudesnim točkama i prnosili to znanje od učitelja na učenika. Ali, danas nauka dosta zna o tim točkama. To su takozvane ‘biološki aktivne točke’ preko kojih organizam aktivno razmjenjuje energiju s vanjskim svijetom. Saznaje se također da je svaka točka povezana s određenim unutarnjim organom i da se preko te točke može promijeniti energetika tog organa – pomoću igala, lasera, pritiskom, zagrijavanjem, a vjerojatno i pogledom.
Naročito osjetljive bioaktivne zone su naše oči. Dokazano je da je dužica oka povezana sa svim unutarnjim organima. Do ovog otkrića su 60-tih godina prošlog stoljeća neovisno jedan od drugog došli I.Pekceli i N.Lilkvist. Zanimljiva je predistorija otkrića koje se u stvari dogodilo u šumi kada je mađarski dječak Ignac pokušao dohvati gnijezdo sove. Sova se hrabro borila ne bi li obranila svoje potomstvo. Kratak okršaj se završio tako da je sovi slomljena noga. Tog trenutka se žutoj šarenici ptičje oka pojavila crna pruga. Napadač je bio toliko preneražen da je to upamtio za cijeli svoj život. Ovaj dječak je bio budući čuveni liječnik Pekceli.
Zahvaljujući otkriću projekcijskih zona na šarenici, dijagnosticiranje oboljenja prema očima danas više nije privilegija tradicionalne medicine. Iridodijagnostika se vrlo često koristi u suvremenoj medicini. Kod oboljenja određenog organa odgovarajuća projekcija na šarenici mijenja boju – početnoj fazi oboljenja postaje svjetlija kao uvećavati iscjeljujući protok svjetlosti u odgovarajući organ, au kroničnoj fazi postaje tamna.
Tako se nameće sasvim prirodan zaključak: preko očiju ne samo da se može saznati o stanju unutarnjeg organa nego se može i djelovati na njih. Kakvo će to djelovanje biti ovisi od informacije koja kroz njih stiže, a ona može biti vrlo različita. Prema tome, pažljivo prema očima, kako svojim, tako i tuđim.