Ovo su samo neki od takvih slučajeva spontanog ljudskog sagorijevanja zabilježenih u posljednjih 400 godina. Prema pouzdanim svjedočenjima, do sada je više od 200 ljudi stradalo od unutarnje vatre neobjašnjivog porijekla, koja se može opisati samo kao spontano ljudsko sagorijevanje. Ipak, za ove pojave dosad nije postojalo nikakvo racionalno objašnjenje. Vjeruje se, međutim, da je broj neobjašnjivo sagorjelih mnogo veći a da nisu zabilježeni kao takvi slučajevi jer su im pripisivani neki drugi, racionalniji uzroci. Često i zbog toga što nije bilo očevidaca. Ponekad bi, naime, kao u slučaju Mejbel Andrews, spontano sagorijevanje vidio veliki broj svjedoka. U drugim slučajevima, bili bi pronađeni samo ostaci tijela.
Svjedoci obično opisuju spontano sagorijevanje isto kao što je to učinio Bili Clifford – plamenovi koji kao da izbijaju iz tijela. Jedan vatrogasac je u rujnu 1967. godine našao tijelo skitnice iz čijeg je trbuha izbijao plamen, kako je rekao, ‘kao iz let-lampe’.
Dvije su karakteristične posljedice samozapaljenja:
■ oklini (namještaj i slično) nanijeta je minimalna šteta
■ tijelo je potpuno sagorelo, osim ruku i nogu koje često ostanu netaknute
■ nema vanjskih pokazatelja izvora vatre
Tipičan je primjer koji se dogodio u siječnju 1980. godine u jednom velškom rudarskom selu u blizini Ebu Vela. Kada 73-godišnji umirovljenik – inače nepušač – nije došao na nedjeljni ručak, njegove kćerke poslale su svoje muževe da vide što je s njim. Kako iz kuće nije bilo odgovora oni su provalili unutra i zatekli jeziv prizor.
John Hejmer, tada pripadnik policije u Gventu, ovako je u svom izvještaju napisao što su tamo našli: ‘Od tijela su ostali hrpa pepela, kalcifikovane kosti dvije noge, i stopala, netaknuta vatrom, na kojima su se nalazile također neoštećene čarape. Malo dalje od hrpe pepela nalazila se pocrnjela lubanja bez tragova kože.
Fotelja u kojoj je žrtva, kako izgleda, sjedila, bila je samo malo nagorjela, ali samo na mjestu na kojem je bila u dodiru s tijelom. Na udaljenosti manjoj od metra nalazila se sofa, prekrivena lako zapaljivim materijalom, ali, bila je potpuno netaknuta. Na tepihu također nije bilo tragova vatre, osim na malom dijelu ispod hrpe pepela. Televizor koji se nalazio u blizini također je nedirnut, samo je na žarulji pronađen sloj ljepljive narančaste tvari koja je kasnije identificirana kao istatak od isparavanja tijela. ‘
Unatoč ovakvim, zastrašujućim dokazima, policija i pogrebnik su – a to je još jedna karakteristika ovakvih slučajeva – pokušali objasniti smrt na ‘način koji bi bio javno prihvatljiv’. John Hejmer, koji je u svojoj detektivskoj karijerio video niz zastrašujućih smrti, ali nikada ovakvu, saznao je o slučajevima spontanog ljudskog sagorijevanja i predložio i ovakvu mogućnost, ali je ona s nevjericom odbačena.
Iako mnogo manje vjerojatno, prihvaćeno je pogrebnikovom objašnjenje da se žrtva vjerojatno nekako zapalila sjedeći u fotelji, onda ustala, pala unaprijed, udarila se u rešetku na kaminu, i na podu izgorjela.
Nitko nije ni pokušao objasniti kakav je to moćni toplinski izvor uspio pretvoriti tijelo u hrpicu pepela – kada je poznato da tijela u krematorij, da bi se postigao isti efekt, moraju čitavih sat i po da budu podvrgnuta temperaturi od 600 Celzijevih stupnjeva. Nije objašnjeno ni kako je plamen tolike temperature mogao gori u dnevnoj sobi, a da ne zapali ništa osim tijela. Naravno, nitko nije dao ni pretpostavku o tome što je započelo vatru.
Službeni stav je razumljiv. Prihvaćanje mogućnosti spontanog ljudskog sagorijevanja izložilo bi dužnosnike otvorenom podsmijehu, a pravog znanstvenog istraživanja ovog fenomena vjerojatno skoro neće biti. U međuvremenu, amateri koji se time bave ipak su došli do nekih relevantnih zaključaka.
Englezi Jenny Rendiz i Peter Hugh istražili su 120 slučajeva i objavili knjigu ‘Spontano ljudsko sagorijevanje’ – Spontaneous Human Combustion. On isu otkrili da su žene nešto podložnije od muškaraca (52 prema 48 posto), da su gotovo podjednako zastupljena godišta od 10 do 49 godina, ali da je 52 procenta spontano sagorjelih starije Ø50 godina, a 23 posto starije od 70 godina. Gotovo tri četvrtine slučajeva događa se noću – između 18 sati navečer do 6 sati ujutro.
