Ipak, ta proučavanja nisu dokazala ništa osim da je IBS jedan fenomen koga treba shvatiti ozbiljno- Ali, što ta iskustva zapravo znače? Što ih izaziva? I zašto su istovjetna kod tako velikog broja osoba?
Mnogim ljudima je teško prihvatiti pomisao da možda stvarno postoji život poslije smrti, da svijest opstaje i nakon što fizičko tijelo umre. Prevladavajuće znanstveno gledište je da je svemir sačinjen isključivo od materijalnih realiteta i da bez fizičkog organizma ne može biti nikakvog uma, nikakve svijesti, pa samim time ni života poslije smrti.
Kao podršku takvom gledištu, mnogi znanstvenici ukazuju da je iskustvo blisko smrti upravo to – blisko smrti, ali ne i sam smrt. To mišljenje zastupa dr Roland puceta s Dalhauzijevog sveučilišta u Novoj Škotskoj, u SAD. Kritičar teorije života poslije smrti, puceta je izvršio značajna istraživanja na polju filozofije smrti i umiranja. On tvrdi da intervjui sa oživljenim pacijentima ne predstavljaju intervjue s onima koji su umrli, zato što je, po definiciji, mrtva osoba ona osoba koja ne može biti oživljena. On kaže: ‘Potpuna tjelesna smrt, točka iza koje nema više života u tijelu, nastupa kada su sve stanice izumrle. Nazovite to somatskom smrću. ‘
Neki liječnici definiraju smrt i kao smrt mozga – smrt moždanih stanica – koja se ustanovljuje kad uređaj za kontrolu mozga zvani elektroencefalograf (EEG) pokaže da je prestala svaka aktivnost moždanih valova. Prema puceta, oživljeni pacijenti koji izvještavaju o IBS nisu pretrpjeli smrt mozga, nego su samo bili proglašeni za ‘klinički’ mrtve: njihovi spontani životni znaci (disanje, otkucaji srca, puls, skupljanje zjenica izloženih svjetlosti) su prestali. On zaključuje, poput mnogih njegovih kolega, da IBS uopće nije viđenje smrti, nego naprosto halucinacija.
Bilo je teško oponirati takvim kritičarima, budući da se klinička smrt obično događa u okolnostima kad nema više vremena da se uključi EEG ili obave drugi tesovi kojima bi se dokazala smrt mozga.
Ali, prije dvadestak godina dr Skunmejker je objelodanio nalaze svog 18-godišnjeg IBS proučavanja. Kao kardiolog koji se često nalazi na pozornici smrti, on je imao priliku da izvesti o 55 slučajeva u kojima su bila opažena ravna EEG očitanja. Po Skunmejkerovom profesionalnom mišljenju, ti ljudi su bili medicinski mrtvi, ali su ipak ponovno došli svijesti, ponekad neobjašnjivo, i izvijestili o tome kako su doživjeli stanje blisko smrti.
Takvi izvještaji još uvijek ne dokazuju da je IBS jedno viđenje smrti. Ako bi bilo, zašto onda ne bi svatko tko je bio blizu smrti imao slično iskustvo, pita dr Robert Kastenbaum, psiholog iz Kašingove bolnice u Framingamu, iz Massachusettsa u SAD. U većini studija, manje od polovice ispitanika ga je imalo.