U svojoj ‘Luči mikrokozma’ veliki Petar Petrović Njegoš je zapisao: ‘Poete su pokoljenje ludo’. I stvarno, valjda je bilo najviše ‘luđaka’ među njima. Spomenut samo neke od najpoznatijih:
Torquato Tasso (1544-1595) već u ranoj mladosti pokazao je znakove duševne poremećenosti, koju sredina nije shvaćala. Više puta je zatvaran iz raznih razloga, čak i na vlastiti zahtjev. Sukobi s okolinom su bili brojni, što je uglavnom bila posljedica tasova rano ispoljene duševne poremećenosti, koja se nije prepoznavala. U tamnici je tretiran više kao zatvorenik nego kao bolesnik, te je kasnije svim silama pokušavao da se iz nje izbavi. Ni u takvim uvjetima nije prekidao svoj pjesnički rad, od čega su njegovi poštovaoci pravili legende.
Jedan od najznačajnijih njemačkih pjesnika iz doba klasicizma, Friedrich Hölderlin, (177-1843), imao je vrlo težak život iu 32 godini mu se pomračio um, tako da je posljednjih četrdesetak godina proživio kao neizlječivi duševni bolesnik. Nešto bolje sreće bio je francuski pjesnik Guy de Maupassant (1850-1893, slika desno), koji je pri kraju kratkog života, točnije 1891. godine, dobio nastupe ludila.
Gérard de Nerval (1808-1855), francuski književnik iz epohe romantizma, bio je boem i sanjar koji je cijeli život proveo u siromaštvu. Liječio se u duševnoj bolnici i okončao život samoubojstvom. Talijanski pjesnik Giacomo Leopardi (1798-1837) bio je rastrojenih živaca i pomišljao je na samoubojstvo.
Markiz de Sad (1740-1827) tridesetak godina je proveo u tamnici, a tamnovanje je završio u ludnici, orgijajući s ostalim ‘stanarima’ do kraja života. Bio je, kažu, niskog rasta i veoma lijep. Pročuo se po aferi ROZA KELER, kada je mučio jednu parisku prostitutku, a odmah potom je u odsutnosti osuđen na smrt zbog sudjelovanja u marsejski SKANDALU – orgiji u kojoj je bilo mučenja, homoseksualnih odnosa, pa čak i trovanja sudionika. De Sad je sve preživo zahvaljujući pomilovanju francuskog kralja i stigao još i da napiše niz romana i drama među kojima i ‘120 dana Sodome’ u kojem je opisao 600 varijacija ispoljavanja ljubavnog instinkta. De Sad se na kraju našao u ludnici, gdje je proveo posljednjih 11 godina života.
Švedski književnik August Strindberg (1849-1912) bio je živčano labilan, patio je od manije gonjenja, a pokušao je i samoubojstvo u dvadesetoj godini. Imao je tri neuspjela braka i posljednje godine života proveo je u dubokoj samoći.
Rumunjski pjesnik Mihail Eminescu (1850-1889) također je umro poremećenog uma. Unatoč tome, on je ostvario presudan utjecaj na rumunjski književni jezik.
Naš Petar Kočić (1877-1916) tijekom života mnogo je i gorko patio. Na kraju je i umro u duševnoj bolnici.
Veliki Jean Jacques Rousseau (1712-1778) imao je vrlo nesretan život i prepun obrta, ali neusporedivo pošteniji od mnogih drugih slavnih ljudi koji su živjeli u tom burnom vremenu. Proveo je nesretno djetinjstvo, au mladosti je radio sve i svašta, bio je šegrt, sluga, nastavnik glazbe, prepisivač nota, kućno učitelj i drugo. Duševno i tjelesno iscrpljen, nalazeći se na granici živčanog sloma, 1761. nastanio se na jednom malom imanju, gdje je napisao dijela ‘Julija ili Nova Heloiza’ i ‘Emil ili o odgoju’, koja je izazvala bijes službene Francuske, tako da je pariški sud izdao nalog za njihovo spaljivanje i Rusoovom uhićenje. Bježeći pred progonima, razdiran unutarnjim moralnim krizama, obolio je od manije gonjenja, a uočavali su se i neki znaci shizofrenije.
Usamljen, bolestan i premoren stvarnim i umišljenim progonima, umro je u Parizu 1778. godine.