Posebno je intrigantna činjenica da legenda o Gralu izbjegava spomenuti Crkvu koja pak, unatoč ogromnoj popularnosti gralskih poema, uporno izbjegava da ga bilo prihvati, bilo ospori. Tako je Gral postao jedina kršćanska relikvija koju ne čuva Crkva već neovisan niz čuvara koji svoje pravo i autoritet zasnivaju na Josipovom pravu, dobivenom od samog Isusa. To je vjerojatno i jedan od osnovnih razloga što se, uz priličnu dozu uvjerljivosti, pretpostavlja da gralske legende skrivaju svjedočanstvo o organiziranom jeretičkom pokretu unutar zapadnog kršćanskog svijeta.
Nekako u isto vrijeme kada je de Boron pisao svoju poemu, Volfram Fon Esenbah, jedan od najznamenitijih njemačkih poeta toga doba je stvarao Persifala, prepričan verziju nedovršene Kretjen priče o Gralu. Poput ostalih, Volfram navodi da je priču čuo od jednog provansalskog pjesnika koji je priču pronašao napisanu na arapskom, u španjolskom gradu Toledu. Volfram pripovijeda da Gral čuva viteški red nazvan Templaise, što izravno upućuje na poznati viteški red Templara poznat po prilično neuobičajenom tumačenju kršćanstva i nevjerojatno velikom financijskom i političkom utjecaju. Templari su, kao viteški red, osnovani 1118. godine i mada su propovijedali čednost i siromaštvo, ubrzo su postali vrlo bogati i utjecajni. Kao i većina viteških redova ili vjerskih sekti, Templari su imali svoje ceremonije o kojima se pouzdano vrlo malo zna. Činjenica je da su vladari i Crkva tek udruženim snagama i poslije neizbježnog krvoprolića uspjeli rasformiraju red templara, ali ne i da ga sasvim zatru.
Templari su bili pod utjecajem, ili su sami utjecali na poznati monaški red cistercita, osnovan 1098. godine. Cisterciti su bili značajan i poštovan monaški red u Francuskoj jedanaestog stoljeća, a njegov najznamenitiji član je bio sveti Bernard, opat iz Klervoa, poznat i kao veliki poštovalac Templara. Cistercitska učenja su nesumnjivo utjecala na nepoznatog autora romanse Queste del Saint Graal, možda najznačajnije romanse gralskog ciklusa. To zapravo i nije romansa već više religijska polemika u kojoj upoznajemo najčestitijeg viteza, Galahada. Čestitog Galahada krase tri vrline, čednost, poniznost i snošljivost, osobine koje obično nisu spominjane uz imana vitezova Okruglog Stola. Galahad bezumno čezne za Gralom i pronalazi ga, da bi mu potom Gral bio povjeren na čuvanje. On ga odnosi u grad Sarras, centar poganstva koji je Josip iz Arimateje preobratio na kršćanstvo. Tu će Galah vladati godinu dana, a potom umrijeti. Odmah nakon smrti Galahada se zbilo čudo – s neba se spustila ruka koja je uzela Gral i koplje da ih više nitko ne ugleda.
Iako priča kaže da je Gral sklonjen od ljudskih očiju i da se vratio prvom vlasniku, tradicionalno vjerovanje je da je skriven negdje u Glastonberiju.Uprkos tome što ni jedna od gralskih romansi ne spominje Glastonberi kao mjesto na kojem se nalazio ili nalazi Gral, tradicionalno vjerovanje je duboko ukorijenjeno jer se za Glastonberi vezuje i legendarni kralj Artur. Doduše, jedna romansa, nastal oko 1210. godine, spominje da je načinjena kao prijevod knjige pisane na latinskom i čuvane u opatiji u Glastonberiju.
Postoji vjerovanje da je apostol Filip propovijedao kršćanstvo u Francuskoj, ubrzo poslije isusovog raspeća i da je poslao u Britaniju dvanaest propovjednika koje je predvodio Josip iz Arimateje. Redovnici Glastonburyja su tvrdili da su ti propovjednici podigli staru crkvu, građevinu od pleteri i čerpića, koja je izgorjela 1184. godine.
Redovnici Glastonburyja nikada nisu spominjali da su u bilo kakvoj vezi s Gralom, ali samo ime Josifa iz Arimateje je bilo dovoljno da podgrije maštu i poveže Gral sa Glastonberijskom crkvom.
Tijekom vremena su se pojavile i legende po kojima je Josip Isusov ujak, što je spremno dočekano i još uvijek se često spominje kao sušta istina. Kako u evanđeljima nema podataka o Isusovoj mladosti, to se smatra dokazom da ga je Josip poslao u Britaniju da se bavi otkupom kositra. Onima koji vjeruju u to ni malo ne smeta što drugi odsustvo podataka o Isusovoj mladosti smatraju dokazom da je za to vrijeme boravio u Indiji i izučavao budizam. Jasno je da ni jedno ni drugo vjerovanje nema nikakvog osnova osim legendi, ali Gral je nešto više od pehara i više od legende.
Negdje u magli drevnih dana, na rubu zapamćene povijesti, prastanovnici Britanije su u svom mitološkom svijetu imali čarobni kotao. Kako su poganski bogovi, i sve ono što ih je pratilo, lagano napustili svijet bogova i postali legendarni heroji, tako se postupno možda mijenjao i čarobni kotao. Zaboravljajući davne junake, srednjovjekovni pjesnici su prihvatili magičnu posudu i pretvorili je u Gral – više od pehara, više od realnosti, više od želja – pretvorili je u simbol vremena i čvrste, mada teško prepoznatljive veze s najstarijim slojevima mitologije. Portaga za Svetim Gralom i dalje traje. Da li će i kada biti otkriven, to samo Bog zna.