Nema čovjeka koji se bar jednom u životu nije zamislio što će biti s njim kad bude otišao na onaj svijet. Kako će tamo biti prihvaćen i na kakav će doček naići? Da li će uspjeti prepoznati svoju rodbinu i prijatelje? Da li će biti upućen u raj ili pakao?
O svemu tome, ali i drugim sličnim pitanjima koja muče ljude, pokušali smo saznati od čovjeka koji je već jednom nogom bio na onom svijetu.
SMRT JE STRAŠNA AŽDAJA
Da duša živi i nakon fizičke smrti, potvrdio nam je i Jaseničke paroh, svećenik Žarko Novaković. On kaže da je duša vječna i neprolazna, a da poslije razdvajanja s tijelom odlazi na određeni sud ili sudove, koji se zovu mitarstva. Tamo se odlučuje da li će duša biti svrstana u raj ili pakao, pa će na tom mjestu ostati sve do svršetka ovog grešnog svijeta.
Mnogi pravoslavni običaji i rituali udovoljavaju dušama na onom svijetu (namenjivanje hrane i pića za pokoj duša za vrijeme praznika za mrtve poput: Zadušnice, prva subota, četrdeset dana, polugodišnji i godišnji pomen, a ponegdje i devetogodišnji …)
Oko pitanja što se događa na onom svijetu, obratili smo se i nekim našim vračarama, koje su nas uputile na one koje se bave spiritizmom, odnosno imaju sposobnosti da uspješno komunicirati s dušama umrlih predaka. Kako one izjavljuju, spiritisti onaj svijet vide kao na dlanu, pa čak i to gdje je koja duša našla utočište. Osobi koja hoće uspostaviti vezu sa svojim pokojnikom, ove babe pomažu da taj kontakt i ostvari. Spiritualke iz Jasenice izbjegavaju govoriti o načinu kontaktiranja s pokojnicima, a pogotovo novinarima.
Za njih ne žele čuti, niti dozvoljavaju fotografiranje. Međutim, da bismo koliko-toliko odgonetnuli tu tajnu, morali smo stati u red s ljudima u crnini i zatražimo ‘razgovor’ s nekim svojim pretkom. Na Ciganskom groblju, jedna spiritualka (izgleda priučena) rekla nam je da je smrt strašna ala, a najjeziviji trenutak u životu čovjeka je odvajanje duše od tijela. Kako ona reče, u stanju je prati kretanje duše poslije smrti. Pomalo nas je zbunila izjava da istovremeno može pratiti bezbroj duša, ovisno o tome da li to njezine ‘mušterije’ zahtjevaju. Ako pridošlicama ne bi izašla u susret, imala bi naredne noći velike zdravstvene tegobe, kao kaznu od strane onih duša koje nije htjela pozvati na vidjelo. Taj ritual prizivanja, uz nekoliko zapaljenih voštanica, ne valja izvoditi u svojim domovima, jer bi se duša tu nastanila i ostala više mjeseci, pa i godina.
O tome da je smrt surova i strašna, potvrdio nam je svojevremeno Đoka Budić iz Stubika, čovjek koji je u svojoj dvadeset osmoj godini života, obuzet velikom groznicom, malo zavirio preko granice, u onaj svijet. U svojoj ispovijesti, on kaže:
– ozebao sam čuvajući ovce i čim sam se vratio kući, uhvatila me je jaka groznica. Probio me je znoj, a potom sam utonuo u polusan, iz kojeg se nisam budio puna četiri dana. Najprije mi se pred očima ukazala neka livada i na njoj djevojke koje su imale puna naručja raznobojnog cvijeća i igrale. Dvije polunage deve povele su me ka kraju te livade, rekavši da više nisam zemaljski čovjek, nego živa duša koja mora odgovarati za svoja nedjela. Nisam do tada razmišljao o tome kako izgleda smrt, a tada sam je i video. To je strašna ala kakva ne može opisati. Mnogo je strašnija i od vraga i od vampira.
