Tama koja hoda. Mrtvi se mogu vratiti u nešto što je nalik životu, kao zombi, nesvjesni robovi zlokobnih vračeva pod čijom će vlašću biti.Tako bar vjeruje narod Haitija, koji je duboko ogreznuo u vudu tradiciju. ‘Odmah pored nje, crni prsti jednog nijemog gosta obuhvatili su krutu nožicu vinske čaše, pa se zateturala a vino se prosulo.Grozota nagomilana u njoj provalila je.Zgrabila je svijeću, prinijela pognutom, tupom licu i primijetila da je čovjek mrtav. Sjedila je za stolom u društvu četiri leša koji su bili uspravni. ‘

Ovako završava prikaz jednog vudu ručka, održanog jednom, povodom vjenčanja 1920. godine.Ovaj prikaz ispričali su novinaru ljudi s Haitija.Tvrdili su da su njihovi vračevi, tijela mrtvih ljudi pretvorili u zombije, a to su upola živa bića koja su bez svijesti, živjela kao robovi vrača, organizatora slavlja.Ovaj novinar dodaje da je namjera vrača propala, on je pobjegao, a leševi su nestali.Postoji samo jedna zemlja na planetu gdje se može dogoditi ovako avetinjska svečanost.To je Haiti, zemlja vudu kulta.
Da li vudu vračevi zaista imaju moć da nakon smrti, vrate ljude u život? Da li je cijela ova legenda o zombijima samo zavaravanje, koje vudu svećenici namjerno šire? Riječ zombi pojavljuje se u mnogim afričkim jezicima. U Kongu, njeno značenje je fetiš; u Dahomeja to je naziv boga pitona.U suvremenom vudu značenju, odnosi se na božanstvo zmije koje oživljava mrtvaca koga je vrač odabrao da mu bude sluga.Vudu rituali su mješavina afričke magije i religije, tako da ima elemenata i zapadnog okultizma i popularnog katoličanstva.
Na slici lijevo je prikazana žena za koju se smatra da je bila zombi 29 godina. Bar dvije osobe su u njoj prepoznale svoju blisku rođaku.
Vudu je odigrao svoju ulogu u revoluciji kojom su se Haićani oslobodili od francuske vladavine. Kolovoza 1791. godine, Francuska je bila u velikom previranju započetom revolucijom dvije godine ranije. Kralj i kraljica bili su zatvoreni, plemstvo i svećenstvo vidjelo je kako im je moć oduzeta, a sloboda, jednakost i bratstvo bili su usvojeni kao lozinke novog poretka u Francuskoj.U početku je izgledalo da se malo što promijenilo u San Domingu, zapadnoj trećini karipskog otoka Hispaniola, najblistavijem dragulju francuske kolonijalne krune. Tamo je 40.000 tisuća Francus vladalo nad pola milijuna crnih robova i 30.000 mulata, koji su bili zaposleni na plantažama pamuka, šeđerne trske, kave i indiga. Prva posljedica revolucije u Francuskoj bila je ta da je poboljšan položaj mulata. A onda su crni stanovnici Haitija digli glas i postali nemirni, vodjeni djelovanjem tajanstvenog svećenika – vrača po imenu Bukman, koji je na San Domingo stigao iz britanske kolonije Jamajke. Bukman je pozvao sve one koji žele da mu se pridruže da se 14.avgusta 1791. godine, nadju na skrovitom mjestu duboko u prašumi. Prema tadašnjim zapisima, na tisuće robova je stiglo tajnim stazama na ugovoreno mjesto sastanka, a strahovita tropska oluja koja je vladala, izazvala je da sve što je tada uslijedilo, djeluje još više zastrašujuće.
Bukman je izveo krvni ritual, tako što je zaklao svinju i pozvao sve koji žele da mu se pridruže, da popiju njenu toplu krv. Ceremonija se završila divljim plesom zvanim ‘božansko opijanje’, poslije čega su se sudionici rasturili kroz šumu. Cijeli ovaj ritual podsjećao je na aktivnosti tajnog pokreta Mau Mau, kada se ovaj borio za oslobodjenje Kenije, pedesetih godina prošlog stoljeća, a dao je i slične rezultate. Idućih nekoliko dana napadnute su velike plantaže, a njihovi vlasnici su pobijeni. Mada su se snažniji francuski kolonisti održali još oko 12 godina, konačni ishod noćnog okupljanja bio je potpuni poraz Francuza i zasnivanje nezavisne republike Haiti, postojbine vudua, pod vodstvom predsjednika Tusan l ‘Uvertira. Prema vjerovanju seljaka Haitija, a često i prosvijećenog dijela stanovništva, Haiti je i dom zombija, tih mračnih, živih tijela, lišenih duše i bilo kakve vlastite kontrole.
Zombi je rob okrutnog vrača, poznatog kao bokor, koji je izvukao nedavno sahranjeni leš iz groba i čarolijama mu udahnuo nešto što bi se moglo nazvati sjena života. Mada zombi jede, diše, obavlja prirodne potrebe, čuje, pa čak i govori, on se ne sjeća svog prethodnog života, a nije svjestan ni svog sadašnjeg stanja. Drugim riječima zombi je robot od krvi i mesa, prava biološka mašina.

Haićanski seljak je uvijek na oprezu od zlih duhova ili napada vudu kulta, i uvijek prepoznaje zombije. Zombi skreće pogled lijevo-desno dok hoda, tjelesne radnje obavlja mehanički, oči su mu staklaste i ne mogu usredotoče pogled, a govori kroz nos. Ova karakteristika je posebno istaknuta u haićanskom folkloru, vjerojatno zbog toga što postoji običaj da se nozdrve umrlih ispunepamukom. Vjeruje se da Guede, mračni pohlepni bogovi smrti u vudu panteonu, govore kroz nos.Kada je neki vudu vjernik pod vlašću nekog guedea, on ili ona uvijek govore kroz nos. Povezanost između zombija i bogova smrti vidi se i po tome što se njihovo najistaknutije božanstvo smrti, Kapetan Guede, često naziva i Kapetan Zombi.
Gotovo svi Haićani strahuju od mogućnosti da njihovi umrli rodjaci budu prevoreni u zombije. Poduzimaju se mnoge mjere opreza kako bi preduhitrila ova opasnost, u koju se i dan danas vjeruje na Haitiju.Na primjer, čak će se i najsiromašniji seljak zadužiti da kupi krupno kamenje kojima će prekriti grob umrlog rodjaka.Izvan gradova, grobovi smještaju što bliže drumovima, kako vračevi zbog straha da budu primjećeni, ne bi krali tijela. Ponekad čak pripadnici obitelji dežuraju na smjenu dan i noć, sve dok ne budu sigurni da se tijelo pokojnika toliko raspalo da više ne može poslužiti vračevima bokorima.
Oni najzaplašeniji da će njihovi pokojnici dospjeti medju zombije, primjenjuju još ekstravagantnije obrambene mjere. Neki ubrizgavaju otrov u tijelo pokojnika, ili ga sakate nožem, a ponekad ga drugi put ubijaju, za svaki slučaj. Manje drastična mjera je da se u grob stave igle s odrezanim uškama i klušče konca, kao i na tisuće sićušnih sjemenki sezama. Smatra se da će tada duh pokojnika biti zauzet bezuspešnim pokušajima da utakne konac u iglu bez ušica, iu brojanju susama, pa tako neće čuti dozivanje vrača. Nekada se pored pokojnika ostavlja nož da bi mogao sam braniti od vrača. Vračevi ponekad imaju u svojoj vlasti čitave grupe zombija, a neki su otišli toliko daleko da su razvili biznis i svoje zombije iznajmljivali kao najamne radnike.
Najveća teškoća u istraživanju bilo kog vida života na Hitija, a pogotovu vudu kulta, bila je u tome što je zemlja 14 godina bila u rukama jednog od najsvirepijih diktatora u povijesti čovečanstva.Bio je to François Duvalier – ‘Papa Dok’.On je mrzio i uništavao sve što je podsjećalo na stare kolonijalne dane. Pošto je sebe proglasio doživotnim predsjednikom, prognao je iz Haitija američku, francusku i britansku poslovnu i političku aktivnost.I sam crnac porijeklom, počeo je proganja tisuće kršćanskih poslovnih ljudi miješane krvi. Papa Dok se svima hvalisao kako je on moćan vrač – bokor.Njegovi tjelohranitelji uvijek zaklonjeni tamnim naočalama i naoružani do zuba, nazivani su tonton makute. To su bili putujući vrači, inače ozloglašene ličnosti u vudu legendi.Papa Dok je pothranjivao vjerovanje u vudu i njegove magične moći, tako da su seljaci i mnogi pripadnici srednje klase vjerovali da je on sličan božanstvu i svemoćan.Njegov sin ‘Bebi Dok’, mada i sam proglašen za doživotnog predsjednika, olabavio je neke očeve stege, uglavnom u interesu razvoja trgovine.
Dopisnik afričkog časopisa Drum, koji je posjetio Haiti šesdesetih godina prošlog stoljeća, ovako je prikazao stav zvaničnih krugova prema vudu kultu: ‘Turista, a pogotovo novinar, neće imati problema da ga pozovu u houmfort (vudu hram), u šumi na noćnu ceremoniju održavanu subotom.Hungan (vudu svećenik) i njegovi sljedbenici padaju u trans, igraju u ekstazi i sve djeluje vrlo slikovito.Medjutim ako pomenete postojanje zombija, ili kult mrtvih, svi odjednom zaneme.Ovakve ceremonije se možda odigravaju iz prkosa prema zabranama zvaničnih vlasti, koje tvrde da ovakva praksa nikad nije ni postojala ‘.
Vudu je oduvijek bio veliki biznis, pa nisu obmanjivani samo novinari.Vrlo često su otkrivane razne podvale.Britanski antropolog Fransis HAKS priča kako je neki funkcioner posmatrao kao Hungan vadi tijelo iz groba, čita neke molitve, drma ga i najzad uspijeva ga oživi. pošto se funkcioner plašio manje od ostalih, imao je hrabrosti da se približi grobu, pogleda unutra, i vidi u njemu cijev koja je bila namještena za dovodjenje vazduha.Navodni oživljeni leš, bio je prethodno smješten hunganov pomoćnik.
Medjutim podvala ne može biti objašnjenje za sve priče koje se čuju o zombijima.U 1960. godine pronadjen je zombi koji je hodao seoskim ulicama.Odveden je u policijsku stanicu, ali policija nije htjela imati posla sa zombijima pa su ga ostavili ispred zgrade .Posle nekoliko sati dali su mu da popije malo slane vode, jer se smatralo da će tako djelomično povratiti svoje umne sposobnosti.Zombi je promucao ime, a netko se dosjetio da je to ime jedne žene iz sela.Ta žena je dovedena, a kad je vidjela zombija, prepoznala je da je to njezin nećak koji je umro i bio sahranjen 1955. godine.Kada je katolički svećenik čuo za ovo, razgovarao je sa zombijem i saznao ime bokora koji ga je opčinio.Sveštenik je rekao ime bokora policiji, ali su ovi umjesto da ga osude, jednostavno pozvali bokora da dodje i odvede svog zombija.Dva dana kasnije zombi je pronadjen ubijen, bokor je uhićen ali je vrlo brzo pušten.
Ima li nekog racionalnog objašnjenja ovakvih i sličnih slučajeva umrlih ljudi, pokopanih, a mjesecima ili godinama kasnije viđan da su još uvijek živi, ​​ali bez razuma i kontrole? Među onima koji su vjerovali u prirodno rješenje, bio je i dr Antoan Vilije, istaknuti francuski liječnik, koji je godinama živio na Haitiju.On nije vjerovao da itko može biti oživljen iz mrtvih. Prema teoriji koju je zastupao, neki vračevi na Haitiju poznaju droge koje mogu izazvati duboku obamrlost koja može da se izjednači sa smrću, pa bi ‘poslije’ smrti i sahrane otkopali svoju žrtvu i povratili je u život, ali ne iu normalan život, jer je pod utjecajem tih droga funkcioniranje mozga prestalo.
Neki dokazi potvrđuju da je pozunavanje ovakvih droga postojalo u zapadnoj Africi, odakle je dospjelo najviše robova.Čovek koji je proveo mnogo godina na tadašnjioj Zlatnoj Obali a današnjoj Gani, AVKardinal, izvijestio je 1972.godine da mladići nekih plemena često bivaju podvrgavani privremenoj smrti .Kada mladić želi da stupi u neko plemensko tajno druđtvu, biva posvećen sječenjem nožem.U rane se tada stavlja ‘medicina’ koja izaziva duboku obamrlost.’Bio je mrtav pet dana ‘, zabilježio je Kardinal.Posle pet dana mladiću je data druga’ medicina ‘koja ga je povratila u normalan život.
Jasno je da su tajnu poznavanja ovakvih droga, robovi ponijeli sobom u Ameriku.U 1789.godine Odbor britanske vlade za proučavanje života robova javio je da vrači impresioniraju tuđinci time što pokazuju ‘mrtvog Crnca koga če svojim umijećem oživjeti’.
Dalje pojedinosti o ovom ‘dizanju iz mrtvih’ dao je engleski pisac Monk Luis, prisutan na ovakvoj ceremoniji još prije jednog i pol veka.On kaže: ‘Vrač je nekim praškom poprskao dobrovoljnu žrtvu, puhao je na nju, igrao je oko nje, natjerao je da ispije neki napitak, a onda su je on i njegov pomoćnik uhvatili i vrtjeli ukrug, sve dok se nije onesvijestila i pala na zemlju mrtva. Glavni vrač tada je počeo vrištati, istrčao je iz kuće, panično mašući rukama i sakrio se u obližnju šumu.Posle dva-tri sata, vratio se noseći u naručju svežanj trave.Iz nje je iscijedio sok koji je sipao ‘umrlom’ u usta . Sokovima drugih trava namazao mu je oči i vrhove prstiju, a sve to je bilo praćeno grotesknim pokretima i pjevanjem, koje je ponekad prerastalo u urlikanje … Proteklo je prilično vremena dok pokojnik nije oživio i ustao. ‘
Smatra se da se ovdje radi o biljci callaloo, koja je sposobna izazvati kataleptički trans. Ako se koristi u ovu namjenu, onda ili mora biti pripremljena na poseban način, ili pomiješana s nekim drugim narkoticima.
Ova je biljka inače, potpuno neškodljiva, pa se kao kuhana čak koristi kao hrana.
Haićani smatraju da vrači spravljaju ‘medicine’ namijenjene da druge podvrgnu svojoj vlasti, koristeći beladone i bijeli glog, pomiješane s nekim drugim magičnim supstancama, kao što su tri kapi tekućine iz nosa umrle osobe. Suvremena farmakopeja poznaje priličan broj narkotika sposobnih da izazovu katalepsiju ili ‘privremeni prestanak života’. Svaka zlouporaba ovih narkotika može izazvati trajno oštećenje mozga.
U suvremenim bolnicama može točno d se ustanovi što se dogodilo žrtvi i kojim toksičnim supstancama je bila izložena. Na žalost, na Haitiju nema baš mnogo takvih bolnica, ai uvijek prisutni strah spriječit primitivnog mještanina Haitija da pronađenog zombija privede liječniku gdje bi ga mogla spasiti potrebna terapija.
Na kraju možemo samo da se zapitamo, da li je moguće da u dalekim predjelima Haitija i danas rade ‘mrtvi’ muškarci i žene, osudjeni da dirinči sve dotle dok ih stvarna smrt ne oslobodi robovanja?