Bestjelesni glasovi koji prenose religiozne poruke i neobjašnjivi poltergejst fenomeni, bili su svakodnevica u domu obitelji Livingston u XVIII stoljeću. Glasovi su opisivali događaje, objašnjavali snove i proricali budućnost. Putnik koji prvi put prolazi kroz povijesni okrug Midlvej u zapadnoj Virginiji, u SAD, nesumnjivo će se zapitati zbog čega su svi lokalni prometni znakovi i putokazi ukrašeni crtežima škara i polumjeseca.

Ti čudni ornamenti su podsjećanje na još čudniji razdoblje povijesti ovog sela, kada su nevidljive sile izazivale požare, galopirao poput konja i nemilosrdno ljudima seckali čizme i odjeću. Nazivan je još i Čarobnjakov rez – što je ime koje se često odnosilo na čitav Midlvej. Fenomen je bio poznat pod imenom Livingston vradžbina, po obitelji koja je najviše pretrpjela i čiji je kontakt s paranormalnim otišao mnogo dalje od uobičajenih priča o poltergejstu. Tako su pokrenuta i pitanja o prirodi poltergejsta, kako su ga Livingston doživljavali i – možda – koristili. U XVIII stoljeću Midlvej se zvao Smitfild, a zapadna Virginia je bila dio kolonije Virdžinija. Odmah kraj Smitfild, nalazilo se veliko imanje njemačkog imigranta po imenu Johan Georg Libenštajn.
Libenštajn je 1723. za sobom ostavio religiozne konflikte i ugnjetačke poreze Palatina, naselio se u Pennsylvaniji i odlučio da oformi obitelj. Njegov sin Adam (čije je puno ime bilo John Adam), rođen je 16. veljače 1739. kao prvo od jedanaestoro preživjele djece. Otac ga je poslao u obližnji Jork u školu kojom je upravljala Kristova evangelistička luteranska crkva. Adam je naučio sve o upravljanju imanjem io poslu svoga oca – tkanju lanenog platna. Oženio se, osnovao obitelj i kao najstariji sin, naslijedio najveći dio očevog imanja 1771. Njegovo nasljeđe obuhvaćalo je također i 141 hektar zemlje u Virginiji.
U jednom trenutku Libenštajni su promijenili ime u Livingston i uputili se na jug, ali je još uvijek aktualno pitanje tko je od njih otišao i kada. Spominje se i čitava serija nesreća, gdje je stoka umirala a ambari gorjeli. Nejasno je jedino da li se to događalo prije ili poslije preseljenja u Virginiju. Malo je poznato o samom Adamu Livingstonu. Bio je pensilvanijski Nizozemac, a susjedi su ga smatrali uglednim, poštenim i preduzimljivim čovjekom. Kada su nevolje počele, Adam je imao oko 50 godina, a njegovo najmlađe dijete blizu 20.

Čarobnjakov REZ

Mnogo je priča o tome što se dogodilo, ali su samo dvije od njih ispričali ljudi koji su poznavali obitelj Livingston i osobno bili svjedoci fenomena. Gospođa Anastazija Mekšeri – pobožna susjeda katoličke vjere i otac Demetrius Augustin GALICINA, koga su još zvali ‘apostol Aligenskih planina’, opisali su da su čuli glas fantomskih kopita koja galopiraju po kući, vidjeli kako novac nestaje, nevidljive ruke kotrljaju kamenje po podu, kreveti se iznenada zapale sami od sebe, a užasne, jezovite prikaze i grozomorni zvuci progone i plaše članove obitelji po čitavu noć. Otac Demetrius Augustin Galici (1770-1840) bio je ruski knez čiji su roditelji bili bliski prijatelji s Walterom. U 17. godini se preobratio u katoličanstvo, stigao 1792. u Ameriku i postao prvi katolički svećenik obučavan i zaređen u SAD. Umro je 1840. godine, a 2005. ga je katolička crkva proglasila ‘Slugom Božjim’. Grad GALICINA u Pennsylvaniji je nazvan u njegovu čast.
Drugi izvori govore da je nevidljiva sila bacala zemljano posuđe sa polica na pod, da je stoka umirala a perad spontano obezglavljivana. A redovita i najčešće manifestacija paranormalnog bilo je sjeckanje bukvalno svih predmeta napravljenih od platna ili kože. Komadi odjeće odgođeni za pranje, poredani po ladicama ormara i u sanducima, čak i oni koje su na sebi nosili ljudi, bivali su isjeckani na komadiće.
Otac GALICINA je ispričao priču o staroj gospođi prezbiterijanki koja je čula za to magijsko sjeckanje, pa je posjetila dom obitelji Livingston. Međutim, prije nego što je ušla, bojeći se izrezivanja, gospođa je skinula svoju novu svilenu kapu, zamotala je u svilenu maramu i stavila u džep. Poslije posjete Livingstonovima gospođa je krenula kući, a kada je iz džepa izvukla maramu, otkrila je da je njezina nova svilena kapa isjeckana na sitne trake!
U nekim svjedočanstvima se opisuje zvuk škara koje sijeku. Tkanine su uvijek bile uredno isječene a ne poderane, što je inspiriralo ime Čarobnjakov rez. Odjeća je uvijek bila isjeckana rezovima u obliku polumjeseca ili niti, baš onako kako bi to učinio profesionalni krojač, dok je obuća bila sječena spiralno. Kad bi vlasnik dotaknuo svoju čizmu ili cipelu koja je oko izgledala netaknuta, ova bi se raspala na spiralne kožne trake. Ovakve su se stvari događale vrlo dugo, vjerojatno godinama, prije nego što su Livingston zatražili pomoć.
Adam je ispričao svom svećeniku Kristijanu strejt sve što im se događalo i doslovno ga preklinjao da im pomogne, naglašavajući da je Krist svojim sljedbenicima dao moć da istjeruju zle duhove. Strejt je, navodno, odgovorio da je ta moć postojala samo u drevnim vremenima a da je danas potpuno zamrla, te da on tu ne može ništa da pomogne. Jedan episkopalni svećenik je pokušao otjerati Čarobnjaka obredom egzorcizma, ali ga je tijekom obreda zli duh propisno zlostavljao i bacio mu molitvenik u noćni sud. Livingstovni su zatražili i pomoć metodističkog svećenika koji nije prošao ništa bolje – morao je pobjeći iz kuće pred kišom kamenja koja se sručila na njega.
Adam Livingston je pokuša i sa magijom. Jedan vješt čovjek je preporučio magijsko bilje, knjigu molitava i zagonetku kojoj će se uloviti taj nečastivi, ali su sva ‘magijska’ pomagala završila u nokšir. Tri muškarca iz Winchester su, također, pokušala istjeraju nečastivog, kada je veliki kamen izletio iz kamina i vrtio se nasred sobe čitavih 15 minuta, nakon čega su ‘istjerivači’ u strahu pobjegli iz kući.
Konačno je slučajni prolaznik, irski torbar koji je proveo besanu noć u kući Livingstona, posavjetovao Adama zatražiti pomoć svećenika rimske katoličke crkve. Domaćin mu je odgovorio da je do sada uzaludno probao toliko mnogo svećenika, da više ne namjerava imati bilo kakve veze s njima. Ne postoji način da saznate da li je takav odgovor bio izazvan prezirom prema kleru uopće, ili tek pukim luteranskim nepovjerenjem prema katoličkoj crkvi, ali je Čarobnjak nastavio sjecka odjeću i obuću, pa je Livingston na kraju popustio.
Virginia u XVIII stoljeću nije baš obilovala svećenicima, pa se objašnjenje o tome kako je Adam pronašao jednog od njih veoma razlikuju. Na kraju su se otac Denis Cahill, suprug gospođe Mekšeri – Richard i čovjek po imenu Mingini, okupili u kući obitelji Livingston. Otac Cahill je bio vrlo skeptičan povodom razloga okupljanja, čak je izjavio da se vjerojatno susjedi šale s obitelji. Ubrzao je nekoliko molitava, poprskao kuću svetom vodicom, a kada je odlazio – piše u jednom svjedočanstvu – pregršt novca koja je nekoliko dana ranije nestal iz kovčega s novcem ukućana, nevidljive ruke su iznenada spustile na kućni prag, točno među sveštenikova stopala.
Kratko vrijeme je u kući sve bilo mirno, ali se poltergejst ponovno vratio, pa je otac GALICINA odlučio da mu doskoči egzorcizmom. Kada je počeo, zvuk zveckanja i tutnjave bezbroj željezničkih vagona je ispunio kuću a mladi je svećenik potpuno izgubio živce. Livingston su opet pozvali oca Cahilla koji se pokazao daleko ratoborniji egzorcistom. Na kraju je uspio otjera Čarobnjaka, a zahvalni Livingstone su se preobratili u rimski katolicizam. Nažalost, iako je prestalo sjeckanje odjeće i obuće, teško da su se stvari baš vratile u normalu.

GLAS KOJI GOVORI

Zasljepljujuća svjetlost počela je obasjava kuću svake noći iako su svijeće i fenjeri bili pogašeni. Zatim bi se javio misteriozni glas koji je obitelj upućivao u osnove katoličke vjere. Izvor glasa bio je nevidljiv svima osim maloj djeci. Adam bi ponekada video fantomsku šaku kako pravi znak križa u zraku. Pokušavao je bezuspješno da je zgrabite ali ga je šaka čak jednom udarila po nosu. Karakteristike glasa nisu opisane u sačuvanim svjedočanstvima, iako je zapisano da je predivno pjevao na latinskom i engleskom jeziku. Pretpostavlja se da je to bio glas muškarca i da je znao njemački jezik kojim je komunicirao s Livingstonovima. Glas je tvrdio da je nekada bio živ čovjek i da će Adam saznati njegov identitet prije nego što umre. Mnogi su pretpostavili da je glas pripadao duhu svećenika. Priče misterioznog Glasa o religiji bile su ortodoksne i donekle neobične: naglašavao je moć Blagoslovljene Djevice i značaj molitve za duše u Čistilištu. Sada kada je Glas postao duhovni usemrivač Livingstona, ove će duše igrati značajnu ulogu u njihovim životima.
Dok je Adam radio u polju, neka duša je zavrištala tako zastrašujuće da se on onesvijestio. Vrisak duša iz Čistilišta bi budio obitelj noću, a Glas je od njih zahtijevao da sate i sate provedu u molitvi kako bi ublažili patnju izmučenih duša. Glas je demonstrirao njihovu patnju tako što bi se na odjeći iznenada pojavio progorelo otisak šake, a simbol Isusa, pismo IH bi se također pojavila utisnuta na prsluku. Da bi još bolje ilustrirao užase Čistilišta, Glas je upozorio Mekšerijeve kćeri da se ne odaju taštini i slomio im ogledalo. Pokazao je i kolika je opasnost od naprasnog pokajanja u posljednjim trenucima života tako što je učinio nevidljivim sveštenikovog konja i spriječio ga da na vrijeme stigne do žene na samrti i da joj da oprost grijeha.
Drugi učitelj iz svijeta duhova posjećivao je Livingstone u obliku bradatog starca. Bio je u ritama i bosonog, a kada mu je Adam ponudio par cipela odgovorio je da mu tamo odakle dolazi cipele uopće nisu potrebne. Anđeo, kako su ga nazvali, proveo je nekoliko dana podučavajući obitelj katolicizmu, a onda je izašao kroz vrata kuće van i nestao.
Unatoč svim ovim čudesima, gospođa Livingston je ostala – kako je sama sebe opisala – ‘Juda’ obitelji. Njezin razgovor s Glasom je često bio neiskren i voljela je da ga izaziva. Primjerice, zaključala je zdjelu juhe sa mesom u podrum u četvrtak a onda pokušala je posluži u posni petak, ali je Glas zamijenio mesnu juhu istom količinom čiste vode. Poručio je da će se gospođi Livingston otvoriti oči tek u paklu, ukoliko se ne pokori kanonu rimske katoličke crkve. Teror koji je Glas provodio nad gospodaricom kuće, često bi je prisilio da odsjedne danima kod susjeda. Glas joj je prorekao da će umrijeti u kući. Unatoč svim njezinim naporima da do toga ne dođe, gospođa Livingston je zaista umrla u svojoj kući.
Glas je opisivao događaje na daljinu, objašnjavao snove i paranormalne fenomene i proricao budućnost. Kada su kolijevku sa sinom gospođe Mekšeri snažno protresle nevidljive ruke, Glas joj je preko Livingstona rakao da vrag pokušava uništiti bebu koja će jednog dana postati njegov neprijatelj. Kako se ispostavilo, Vilijem Mekšeri je od bebe postao zdrav mladić i svećenik. Godine 1802. Livingstone su prenijeli 14 hektara svoje zemlje na katoličku crkvu, a Glas je prorekao da će prije kraja vremena to postati veličanstveno mjesto molitve, posta i pohvala Bogu. Neki su katolici smatrali to zemljište posvećenim zbog čuda koja su se događala i na njemu pokapali svoje pokojnike, dok su ga drugi izbjegavali i smatrali ukletim. Dvoje najstarije Livingstonove djece je već bilo tu pokopano, baš kao i jedna od njegove dvije žene i nepoznati stranac.
Sedam godina kasnije, Adam Livingston je prodao farmu i preselio u Greenfield u Pennsylvaniji. Otac GALICINA je živio u Loretu, 32 km dalje, ali je često služio misu u domu starog Livingstona. Nema podataka da je iu novom domu bilo paranormalnih aktivnosti, a ako je Glas zaista otkrio svoj identitet Adamu Livingstonu prije njegove smrti 1820. godine, ovaj je tu tajnu ponio sa sobom u grob. Pitanje tko je posjedovao zemlju nije razjašnjeno sve do 1922. kada je sud u Richmondu potvrdio da zemlja pripada crkvi. Mala kapela Svih Svetih je sagrađena 1923, a mjesto je uglavnom zaboravljeno sve dok 1978. nije počela izgradnja novog pastoralnog centra, danas poznatog kao Prist.paket.prijen.vel.brz Field.

Čarobnjakov GLAS

Pošavši od pretpostavke da su izvještaji bili više ili manje istiniti, reklo bi se da su Livingston imali problema ne samo sa poltergejstom već i sa dugogodišnjom posednutošću. Većina ljudi uključena u ovu priču imala je tradicionalni stav da je poltergejst rezultat crne magije, međutim za razliku od sličnih slučajeva poput ‘vještice iz Bijela’ i ‘bubnjara iz Tedvorta’, nitko nije optužen za vještičarenje niti je bilo tko osumnjičen da se namjerno namjerio izluditi obitelj Livingston. Kasnije verzije priče opisuju Čarobnjaka kao osvetničkog duha preminulog pojedinca bez grižnje savjesti, a ne kao anonimnog izaslanika nečastivog. Pitanje je da li to zaista reflektira vjerovanja aktualnih sudionika, popularnost spiritističkih ideja XIX stoljeća, ili uobičajenu ulogu nesretnih duhova u novelama, pričama i romanima toga vremena?
U XX stoljeću težište je prenijeto na žive uzročnike – ljude ili skupine ljudi koji stvaraju fenomen poltergejsta nesvjesnom psihokinezu. Da je, primjerice, Čarobnjak slijedio obitelj Livingston iz Pennsylvanije u Virginiju, bio bi to dokaz postojanja živog uzročnika. U ovom slučaju postoji sudionik koji tvrdi da je duh preminulog. Ta tvrdnja zamagljuje granicu između poltergejsta i posednutosti i nagovještava da Čarobnjak i Glas nisu bili u potpunosti različiti – ideja koja se spominje iu pismu gospođe Livingston objavljenom u Potomac Gardijenu 12. rujna 1798. U pismu koje je, vjerojatno, napisala uz tuđu pomoć, gospođa Livingston tvrdi da nevolje i dalje progone obitelj u manjem ili većem obimu bez obzira na pomoć svećenika raznih vjeroispovijesti. Ona ide i dalje i piše da je svećenici i duhovi odvajaju od muža i obitelji, da pokušavaju joj otmu zemlju koju njezin muž ne može prodati ili pokloni bez njene suglasnosti. Ovo je jedino preživjelo svjedočanstvo sudionika, koje baca mnogo manje pobožno svjetlo na interpretaciju događaja.
To je i podsjećanje da se dela Glasa – ako ne i njegovi motivi – teško mogu razlikovati od čarobnjakovih: obojica su zastrašivala članove obitelji, držali ih budnima po čitavu noć, krali i uništavali vrijedne predmete. Zbog čega je, primjerice, Glas uzeo komad platna, čuvao ga tri tjedna a zatim ga ostavio preklopljenog u žbunu? A što ako je Glas izvodio sve to vrištanje koje je, navodno dolazilo od duša iz Čistilišta? Da li je on zaljuljao kolijevku pa za to optužio nečastivog?
Adam, Henry i Eva su postali katolički vjernici, ali bi se nevjernici mogli zapitati kako je moguće da je gospođa Livingston otjerana iz vlastitog doma, a njezino preostalo šestero djece, prema svjedočenju oca Galicina ‘bilo raštrkano po okolici i prema mojem saznanju nije previše marilo za crkvu ‘. Posjetitelji Prist.paket.prijen.vel.brz Filda neće ugledatai ‘posednutim kuću’ koja je do 1864. već bila ruinirana, ili prvobitnu kapelu. Današnji pastoralni centar Prist.paket.prijen.vel.brz Field je skup modernih zgrada i travnjaka otvoren za crkve svih vjeroispovijesti, što je doprinos ekumenizmu koji Glas svakako ne bi odobrio. Uređena staza vodi do groba nepoznatog stranca, a tu je i kip Adama Livingstona licem okrenutim ka grobu, s urezanim polumjesecom pored stopala.