Strah – osjećanje koje nas prati od našeg postanka i osjećanje koje se najmanje želi, ali koje je u osnovi našeg opstanka. Obliva vas hladan znoj, noge vam klecaju, a srce vam tako snažno lupa kao da hoće da iskoči …. Što se to događa s vama i vašim tijelom?

U prošlosti, naši preci bojali su se svega: snijega, leda, groma, meteora zemljotresa, oluja, tornada, duge, pomrčine, suse, požara i još tko zna čega sve – mnogo više nego što se mi danas bojimo. Ćudi klime i drugih prirodnih fenomena za njih su bili prije svega božja predskazanja.
Danas, u mnogim tehnološki razvijenim zemljama, znanost je objasnila ćudi prirode. Ali, novi strahovi odmah protjeruju stare: atomska opasnost (Černobil, Fukuoka), genetski modificirane namirnice, zagadena industrijska hrana (lude krave, belgijski pilići, svinjska gripa …), sve do novih dostignuća i novih strahova.
Pred nekom opasnošću nitko ne osjeća isti strah i ne reagira na isti način. Seosko dijete rijetko će se bojati krave i konja, dok se gradsko dijete ne boji da ude u tramvaj. Bilo o čemu se radi, za specijaliste koji proučavaju ponašanje, postoje četiri načina reagiranja: pobjeći, braniti se, ostati nepokretan ili se vinuti u opasnost.
Vrlo je teško de fi nisati strah u samo jednoj rečenici. Može se reći da je to pritišćući osjećaj neposredne prijetnje, koji ne može kontrolirati voljom i razumom. Sa medicinske točke gledišta strah je skoro uvijek praćen vegetativnim simptomoma poput bljedilo, znojenje, drhtavica ili lupanje srca. Za pretjerano velike oblike straha se može smatrati da strah predstavlja pravo oboljenje koje zahtijeva poseban medicinski tretman.
Poput ljutnje, radosti, tuge, i strah je ljudska emocija. Ponekad blage, ponekad snažne, emocije nastaju kada je mozak zatečen i iznenađen. Mozak prima i analizira informacije koje dolaze od naših čula (oči, uši, nos), pažljivo promatra logički nastavak onoga što nam se događa. I reagira. Tako smo, ponekad, iznenada sretni, zadovoljni, uplašeni, bijesni …
Za specijaliste, emocija je psihološka i fiziološka reakcija (rad hormona ili živčanog sustava …), koja nastaje pred iznenadnom i nepredviđenom situacijom. Ta reakcija predstavlja adaptaciju na promjenu naše okoline i javlja se prilikom pojave opasnosti, prijetnje ili rizika. Ta emocija, zapravo, priprema organizam da efikasno reagira kako bi osigurala njegovo preživljavanje. No, da li na pojavu opasnosti, kada ih strah obuzme, ljudi i životinje reagiraju na isti način? Jedno je neosporno – strah je univerzalan. Sve životinje, bilo da su beskralježnjaci (crvi, ljuskari, insekti …) ili kralješnjaci (ribe, reptili, ptice, sisavci …) poznaju strah. Strah da će biti pojedene, ugušene, da će pasti, da će se udaviti … Ukratko, strah pred opasnostima! Pravi alarmni sustav, strah omogućuje živim bićima da izbjegnu smrt prilikom pojave opasnosti. Kod insekata, on je refleks preživljavanja. Naravno, i kod čovjeka se uočava taj refleks – drhtanje, jeza, trzaj …, ali je prisutna i emocionalna komponenta. Budući da mozak čovjeka može objasniti ono što vidi, strah se rađa kao manifestacija mašte i predviđanja onoga što se može dogoditi. Čovjek istražuje svoj osobni doživljaj da bi hranio svoje strahove. Neki čovjek, suočen s opasnosti, reagovat će drugačije ovisno o kontekstu. Pred ajkulom plivač osjeća kako mu se krv ledi u venama, ali s druge strane, gledajući je u akvariju, ajkula postaje lijepo morsko stvorenje koje ne izaziva nikakvo uzbuđenje.

Strah jedan zdrav osjećaj koji nas održava u životu. Strah nas osposobljava da brinemo o svojim bližnjima i budemo pažljivi prema njima. Isto kao što i bol ima funkciju alarma u organizmu, tako i strah ima veliki značaj. Kad bismo se približili vatri bez straha i bez bola, pod nekim okolnostima bi posljedice bile opekline opasne po život. Prema tome, postoje posve zdravi aspekti straha. Ovdje se radi o takozvanom realnom strahu – na temelju neke vanjske opasnosti čovjek se tjelesnom, čuvstveni i misaonom razini prebacuje u alarmno stanje. Svatko isto tako zna, kako se doživljavanje straha može obraditi ili preraditi, primjerice ako se situaciji koja nas plaši da drugo značenje: Onda se noćni šumovi u kući ne pripisuju provalnicima, već mački koja hoda. Važno je posjedovati određenu dozu realnog straha. Dovoljno, da se ne uđe nespreman u rizičnu situaciju, ali ne plašiti se ni previše, kako bi čovjek bio nesposoban djelovati – ukočen od straha. Kao što vidimo: Previše, isto kao i premalo straha, se smatra za bolest. U prvom slučaju ćete biti upućeni na pomoć i Vaš životni kvalitet je ograničen. U drugom slučaju je moguće biti socijalno integrirani i uspješni. Iako se obje varijante kvali fi kuju kao bolest, pretjeranom strahu se pridaje veći značaj.
Strah nije uvijek isti. Zbog toga se s medicinskog gledišta razlikuju tri velike skupine straha kao psihičke smetnje. Da bi bilo jasno da se radi o vidovima straha koji čine čovjeka bolesnim, dodajemo izraz “kaopsihička smetnja”.

■ Strah kao psihička smetnja (uopćeni strah, promjenljiv strah)
■ Panika kao psihička smetnja (ili napadi panike) sa ili bez straha od prostora (agorafobije)
■ Fobija kao psihička smetnja (u odnosu na predmete i situacije)

Kod svih tih strahova se prijelaz iz normalnog u bolestan odvija kontinuirano. Pitanje je razmjere straha, da li primjerice jedna općenito plašljiva osoba dođe u ulogu pacijenta ili ne. Ima puno ljudi koji sustavno izbjegavaju putovati avionom, a da im nije potrebna psihološka pomoć ili nisu primorani na nju. U kojoj fazi strah da se govori pred drugim ljudima postaje toliko sputavajući, da bi imalo smisla potražiti profesionalnu pomoć, često je teško reći. Isto tako je teško reći, kada se strah od paukova pretvara u zaista bolestan strah.
O uopštenom strahu se može govoriti kad se simptomi straha pojavljuju danima, najmanje tijekom nekoliko tjedana. U najvažnije simptome, na temelju kojih liječnik postavlja dijagnozu, spadaju: Strahovi (osjećaj napetosti, nervoza, problemi s koncentracijom) motorična napetost (primjerice, drhtavica, prenapregnutost mišića, uznemirenost) vegetativna preosjetljivost (primjerice znojenje i vrtoglavica).
Vjerojatnost da u svom životu patimo od oboljenja straha iznosi 10 do 15%. U SAD se polazi čak od toga, da svaki četvrti nekad u svom životu prepati oboljenje straha. U ukupnom broju se najčešće sreću pacijenti s uopćenim strahom kao psihičkom smetnjom i strahom od prostora. Sve u svemu panika kao psihička smetnja nastupa rjeđe. Ako neki bliži rođak obolio, onda je rizik oboljenja kod ostalih članova obitelji s 15 do 20% iznad rizika ostalog stanovništva. Kod jednojajčanih blizanaca vjerojatnost se povećava čak na 30%. Ovo zapažanje dokazuje nasljednu komponentu oboljenja. U Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj ima preko preko 2,5 milijuna ljudi koji pate od bolesnog straha.
Ako se već moramo plašimo, onda naravno želimo imati i mogućnost da izađemo na kraj sa strahom, ili bolje rečeno – da se obranimo od njega. Pritom ima mnogo mogućnosti koje nam pomažu da živimo u ravnoteži između posjedovanja straha i bezobzirnosti lišene svakog osjećaja i pretjerane opreznosti. Letenje zrakoplovom ili vožnja vlakom će nam biti nevjerojatno olakšana ako budemo potisnuli mogućnost pada ili iskakanja iz kolosijeka. Svakom od nas su ovi primjeri poznati. Kod straha kao psihičke smetnje ovi obrambeni mehanizmi nisu više dovoljni, što na kraju dovodi do oboljenja.