Koliko puta vam se dogodilo da čujete komentar – “Ne djeluješ mi ti baš kao Škorpion, Lav …”, ili slično? Meni jest, nebrojeno mnogo. Favoriziranje sunčevog znaka, odnosno znaka u kom se Sunce našlo na dan vašeg rođenja kao determinišućeg čimbenika u procjeni nečijeg karaktera, uz prateću psihoanalizu koja proizlazi iz toga, produkt je tzv. reformacije astrologije. Zapravo je riječ o pukoj banalizaciji astrološkog predmeta, kako bi se što više približio masama.

Takav postupak vodio je profanizaciji ove umjetnosti, što i ne čudi u društvu u kojem je kultura svedena na zabavu. Ili kako je to nobelovac Llosa jednom prilikom rekao – “Kultura suvremenog društva nastoji biti zabava tako da postaje površna, a nekadašnja čvrsta uvjerenja koja smo imali, i koja su naši preci imali, sada više ne postoje iu njih više ne vjerujemo. Danas imamo umjetnike koji nisu umjetnici, već su pajaci. Kultura danas postaje jedna predstava, jedna površna predstava koja se ne događa samo u razvijenom svijetu, već iu manje razvijenim zemljama “.

Ako zamijenite riječ kultura za astrologija, i umjetnik za astrolog, u ovom citatu je opisano i stanje u kojem se astrologija danas nalazi. Ili kako je to Robert Zoller objasnio – “Možda najrazorniji učinak zapadnog svijeta na neodobravanje astrologije potječe od samog suvremenog astrologa koji niti sebe niti svoju astrologiju ne uzima dovoljno ozbiljno, izmišljajući doktrinu i praksu koje su poput fikcije romana, nedokazive, bez ikakve veze sa suštinom astrologije, obmanjive i čudne.

Izdavači potiču prodavače da prodaju đubre, koje nastaje u neprirodnom spajanju astrologije sa zakonima modernog tržišta. Intelektualno radoznali, poluobrazovane i dosadni, kupuju to “novo i drugačije”.

Podijeliti ljude i arhivirati ih u jednu od 12 kutija (zodijačkih znaka) je upravo ono što i novinske kolumne o zodijačkim znacima čine. Svi se na to žalimo, ali zašto to održavamo? Pretpostavljam da bi odgovor mogao biti da ljudi jednostavno ne znaju drugačije. Znaju da je astrologija sunčevih znakova površna, ali ne znaju kako to prevaziđu, da odu korak dalje.

Moderni astrološki tekstovi nimalo ne pomažu, naprotiv oni samo održavaju tu iluziju. Unatoč njihovim uputama kako cijelu kartu treba uzeti u tumačenje, on i dalje definiraju ličnosti ljudi prema znaku u kojem se Sunce našlo u momentu njihovog rođenja. To nastavljaju kroz brojne svoje tekstove o tranzitima i godišnjim ili mjesečnim prognozama za Lavove, Ovnove, Vodenjaka, Bikove, i tako dalje.

Tako se danas dosta često pri upoznavanju i postavlja to pitanje – šta si u horoskopu? Kao da će se na taj način dobiti neki bolji uvid u znak određene osobe. Često tako čujem ljude kako mi govore “ja sam Strijelac” ili “mi smo ti Vodenjaka takve …”, i tako dalje, čime se ličnost svodi ne samo na netočnu korelaciju već se i cijela osoba svodi na znak zodijaka. I ne samo na taj znak već na našu nesavršenu (i često pogrešnu) predstavu o njemu. Umjesto da se ljudi prihvate zaista kao pojedinci, individualci koji otjelotvoruju mnoštvo različitih “energija” mi se upuštamo u stereotipe, i to prema kategorijama koje baš i ne razumijemo.

Prije sveg tog ludila sa sunčevim znacima, ranije, ako je postojalo mjesto nečijeg natala od kojeg bi trebalo početi, da bi se stekla nešto bolja slika o ličnosti te osobe, to bi bio upravo izlazeći znak ili Ascendant, ili ono što se kod nas naziva podznakom. Pa čak i samo ime horoskop odnosi se upravo na to.

Etimološki, od grčkog ὡρόσκοπος “nativitet, horoskop”, doslovno znači “promatrač časa [rođenja]”, od ὥρα “vrijeme, čas” i σκόπος “promatrač, onaj koji gleda”, što se odnosi na znak koji izlazi u času rođenja. Izlazeći znak se odnosi na fizičko tijelo osobe, njezino zdravlje i uopće sreću. Ukoliko bi se na Ascendentu (ali iu prvoj kući) našla neka planeta ona bi preuzela glavnu ulogu, pa potom treba razmotriti znak u kom kuća počinje, te planeta koja vlada tim znakom.

U tradiciji, zodijački znaci nikada nisu imali neki “personality”, koji bi automatski bio primjenjiv na sve one koji su rođeni određenog datuma. Pristup je bio drugačiji. Autori iz tradicije ne daju “opise” znakova. Generalno, navode se kvaliteti, a potom i stvari s kojim se znaci povezuju (profesije, životinje, mjesta, boje i slično). Na primjer, Vodenjak je fiksni, zračni (otuda i topao i vlažan), dnevni (nasuprot noćnom), muški, ljudski (ne životinjski poput Ovna ili Lava, i drugih), glasni (nije nijem poput vodenih), primarni Saturnov znak, i tako dalje. Iz ovih kvalitete mogu se izvući logični zaključci, koji moraju biti u skladu sa ovim karakteristikama.

Stoga bi Vodenjak bila pričljiva (ljudski i glasni znak), tvrdoglava (fiksni kvalitetu), intelektualna (zračni i ljudski), teži strukturi (Saturn), i tako dalje. Obzirom da je u pitanju muški, zračni, ljudski / intelektualni znak, to će Vodenjaka učiniti okrenutijom budućnosti i kretanju naprijed, nego recimo Jarca (drugi Saturnov znak), ali to im ne omogućava da se oslobode fiksne, saturnijanske prirode, pa ne mogu biti tako neovisni i skloni pobuni ili skloni iznenadnim i neočekivanim promjenama.

Ako bismo već govorili o tim psihološkim i cjelokupnim predstavama karaktera, čini se da bi tu ulogu prikladnije ispunjavale planeta. Čak i kada se govori o znaku Ascendenta kao jednom od najvažnijih pokazatelja u tradiciji, i tada bi se više tumačenja izvuklo iz planeta koja je vladar Ascendenta. Pa tako, ako bi na Ascendentu bio Jarac, umjesto tumačenja značenja tog znaka, potražili biste Saturn u svojoj karti, gdje je i kako postavljen, pa bi se karakter osobe više tumačio iz ispoljavanja Saturna.

Takvu vezu planeta i znakova možemo primijetiti iu svakodnevnom govoru. Tako veselu i dobrodušnu osobu često označavamo kao “Žovijalna”, što je astrološki termin za “jupiterijanski”. Ili osobu koja je promjenljiva i konfuzna označavamo “merkurovskom”, ili možda najočiglednije je to kod Marsa koji bi govorio o ratobornim osobama, pa je taj kvalitetu u engleskom postao naziv za borilačke vještine ili “martial arts”.

Pored prethodno navedenih planeta poput vladar Ascendenta ili planeta na Ascendentu ili koje ga aspektuju, tu su još i vladar geniture i vladar ponašanja. Za vladara geniture se najčešće uzima planet s najjačim osnovnim i slučajnim dostojanstvom, što se često zna izraziti i kao dominantan kvalitetu u ispoljavanju ličnosti.

William Lili u trećem tomu “Kršćanske astrologije” o tom planetu kaže – “I siguran sam da će cjelokupno djelanje natusa biti manje-više pod uplivom prirode te planete, a također će i njegovo stanje, izgled, temperament i ponašanje biti u velikoj mjeri uređeni prema osobinama te planete (consideratis, considerandis) “.

Ali daleko od toga da će samo jedna planeta odrediti sve, ili da će njezine opće karakteristike biti čisto ispoljene. Ne, to će biti modificirano, najprije polazeći od temelja i procjene temperamenta koji će utjecati na način ispoljavanja takve planete, a potom i na samu njenu poziciju i odnose s drugim planetima, i tek će to dati nešto potpuniju sliku o natusu. Upliv u tom pogledu imaće i fiksne zvijezde (I. i II magnitude) kada se nalaze na samom Ascendentu ili vladaru ponašanja, pa i tada sukladno planetarnom prirodom koja im je pripisana.

Vladar ponašanja je već dijelom spomenut kao planet na Ascendentu, ali ono što je zanimljivo jest da u tom prosuđivanju ponašanja, Luminari nemaju tako važnu ulogu, iako su u pitanju najznačajnija tijela u natalnoj karti. Još važnije, Ptolomej Mjesec i Merkur dalje koristi u kontekstu signifikatora duše, odnosno, ličnosti prema našem razumijevanju stvari. To je prva linija ličnosti u svakom pogledu, pa i intelektualnom. Ascendent i Mjesec on odvaja prema temperamentu tijela i duše, ali kada se sve zbroji dolazimo do toga da Ascendant, Mjesec, Merkur i vladar Ascendenta uokviruju opis ličnosti na prvom razini.

Sve ostale planete se dalje razmatraju prema svojoj univerzalnoj fakultativnosti (Venera – žudni i kapacitet za spajanjem, Sunce razinu ega i voljnosti, Mars hrabrosti i borbenosti, i tako dalje). I drevni su imali mnogo više poštovanja prema tom odnosu materije i duha (tijela i duše) nego mi danas. Još kod Aristotela se postavlja princip da tijelo nema bez duše, niti da duša može postojati bez tijela. Otuda opet prednost koju imaju Ascendent i Mjesec, pogotovo u odnosu na ostale čimbenike.

A gdje je u toj priči Sunce? Da li je njegov nivo simboličke predstave ega zapravo i pokazatelj sveprisutne egocentričnosti, pa je otud tako popularno? Kako smo mogli vidjeti, Sunce i njegov znak nemaju uporište u tradiciji astrologije kao glavni ili primarni pokazatelji karaktera, a kamoli definirajući. Sunce je razmatrano na jedan potpuno drugačiji način.

Tradicionalno, Sunce se odnosi na čast, slavu, postignuće. Stoga Sunce i nema baš mnogo veze s osobnošću, osim ako nije “slučajno” povezano s njom. Primjerice, Sunce je planeta koja vlada Lavom; ako je Lav izlazeći znak, onda će Sunce, kao i znak u kojem se nalazi, imati određenog utjecaja na ličnost, obzirom da Sunce vlada Lavom koji je ovdje izlazeći znak.

Također, i ako je Sunce u prvoj kući (što bliže Ascendentu), onda će očito Sunce i tada određivati ​​crte karaktera. Ukoliko su sunčev znak i izlazeći znak isti (što se uvijek događa kada je osoba rođena oko zore), onda i tu možemo naći očiglednu vezu. I napokon, ako Sunce aspektuje (jednim od pet ptolomejskih aspekata) sam Ascendant, ili planetu koja njime vlada, onda će se, također, odnositi na poslove prve kuće (tijelo, zdravlje, sreća).

Iako je točno da se Sunce koristi kao ključna osobna točka u određivanju hajlega i točki Fortune i Duha, Sunce u tradiciji nije imalo tako središnju ulogu u određivanju karaktera, kao što je to slučaj danas. Definitivno ne na isti način kao Ascendant i Mjesec. Prirodno, promatrat Sunce kao vladara određene kuće, i samim tim će imati određene signifikacije u toj oblasti života. Ipak daleko od toga da je to nešto unikatno za Sunce. U procjeni temperamenta primarno se uzima godišnje doba Sunca, a ne toliko zodijački znak. To ne znači da je sasvim nebitno, već da je drugačije u manifestaciji od Ascendenta, Mjeseca ili čak Merkura.

Svi poznavatelji tradicionalne astrologije znaju za princip planetarne sekte, pa su i svjesni koliko je krucijalna pozicija sunca iznad ili ispod horizonta kako bi se utvrdilo jesu li planete osnažene ili oslabljene u odnosu na svoju sektu. Također, veza planeta sa Suncem određuje njihovu fazu i kako će izraziti svoju prirodu. Zatim su i domicilna vladarstva odraz godišnjih doba određenih sunčevom deklinacijom, pa je tako ljeto u sjevernoj hemisferi pripisano znacima kojim vladaju Luminari (Rak i Lav) dok je najhladnija zima pripisana Saturnovim znacima (Jarac i Vodenjak).

Kada promatramo helenističke astrologiju, a posebno Walesa, Sunce se smatra prirodnim signifikatorom nous ili višeg uma. Tako on i opisuje Sunce, kao “svjetlost uma”. Izgleda da ima smisla i u ocjeni da ono predstavlja naš izraz slobodne volje, nasuprot predodređenoj sudbini Mjeseca. To možemo vidjeti iz helenističkog razumijevanja točki Fortune i Duha. Točka Fortune se smatra točkom Mjeseca i predstavlja našu predodređenu sudbinu dok je točka Duha zapravo točka Sunca upravo zato što odražava naš izraz slobodne volje i naš intelektualni i duhovni potencijal.

Duhovna asocijacija Sunca i njegove veze s višim umom bez sumnje su i razlog zašto se Sunce raduje u devetoj kući. Samo viši um može komunicirati s božanskim. Dakle, čak i kad se promatra njegova uloga u različitim razdobljima tradicije, nesumnjivo dolazimo do zaključka da značaj koji se danas pridaje sunčevom znaku nema nikakvo uporište. U pitanju je redukcionizam i banalizovanje teme do besmisla.

Druga stvar koju je takav pristup iznjedrio jesu astrološke serije, pa su mundane kuće poistovjećivane sa nebeskim, odnosno sa zodijačkim znacima. Tako se išlo dublje u besmisao. Primjera radi, Lav, kao peti znak, se uzima danas kao referentan za pitanja pete kuće odnosno potomstva, dok istovremeno znamo da se u tradiciji Lav smatra neplodnim znakom! I kao da takva delienacija nije već sasvim dovoljno pogrešna, mundane kuće su se počele razmatrati kao nekakva psihološka ekstenzija samog natusa, pa tako druga kuća predstavlja i “osjećaj vlastite vrijednosti”, ili sedma kuća kao naša pozicija u vezama, naš odnos prema tome.

Ovo smatram povezanim, jer je baš kao i cijela stvar sa sunčevim znacima sve to dovelo astrologiju do puke psihoanalize, koja više i ne nastoji predvidjeti ništa. Tako je izbačen i element sudbine iz astrologije, što zapravo vodi poricanju ove vještine. Nekako sam radiji da se zadrži onaj stari princip po kom prva kuća predstavlja natusa, a sve ostale se odnose na svijet (duhovni i svjetovni) koji nas okružuje.

U principu, nadam se da je ovaj tekst pružio nešto obuhvatniju predstavu o tome koliko je u najmanju ruku neprecizno definirati se kroz sunčev znak. Astrologija zapravo podrazumijeva mnogo dublju i detaljniju analizu karaktera i ličnosti, što je jedini ispravan pristup, bez ikakvih generalizacija. Međutim, pripisuje joj se nešto sasvim suprotno, pa se olako i odbacuje, jer oni koji su željeli da je “popularizuju” napravili su ogromnu grešku, sudjelujući u “sekularizaciji i demistifikaciji, koje karakteriziraju redukcionizam suvremenog svijeta”.