Stari Kelti su 1. novembar (studeni) slavili kao početak Nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti Samhainu. Vjerovali su da za punog Mjeseca, a najčešće noć prije Dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, ​​prestrašeni mogućnošću susreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Dolaskom Rimljana, noć mrtvih dobiva stalni datum, a te noći – prema starom rimskom vjerovanju – crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi griješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije u Americi, a zatim iu ostatku svijeta.