Učiteljica Ana Mej i njezin suprug, 29. kolovoza 1973. godine posjetili su grobove Clivea, kod Invernes, poznatu skupinu od tri nadgrobna spomenika iz brončanog doba (1800-1500 prije Krista). Njih dvoje šetali su uskom popločanom stazom između monolita, ne primjećujući da se razdvajaju i kreću suprotnim smjerovima. Gospodin May je zastao kod mramorne ploče s natpisom, a njegova supruga se naslonila na jedan monolit. Nakon nekoliko trenutaka, sve joj je bilo drugačije: promijenio se predio, nebo je postalo sivoplave, a od njenog supruga ni traga ni glasa. Mislila je da je na trenutak zaspala i da sanja. Ugledala je skupinu muškaraca u otrcanim haljeci i hlačama vezanim iznad pojasa. Sporo su se kretali naprijed, vukući težak monolitni kamen. Svi su imali dugu crnu kosu i bili neobično razvijeni. Onda se sve ponovo počelo mijenjati. Nalazila se kod istog monolita, a korak ispred nje stajao je njezin suprug i hvatajući se za glavu, vrištao: ‘Zaboga, Ana, gdje si to bila? Ženo, kao da si u zemlju propala! Je li ti dobro ?! ‘
Odmahnula je zbunjeno glavom i načinila korak da bi mimoišla supruga, kad se ponovno dogodilo isto čudo. Sve se ponovno promijenilo, suprug je nestao, a ona grupa ljudi je još uvijek vukla onaj monolitni kamen. Sad je čula i kako razgovaraju, ali na nekom njoj nepoznatom jeziku. Jedan od njih, pravi gorostas, zaostao je malo, okrenuo se i pogledao zbunjeno u njenom pravcu. Obuzela ju je velika jeza, ali nije znala što da radi. Neznanac je još uvijek gledao u nju, i on očito zbunjen što vidi ženu u nekoj nepoznatoj mu odjeći. Ipak, laganim koracima uputio se prema gospođi Mej. Zastao je nekoliko koraka ispred nje, gledajući u nju kao u neku utvaru. Nešto joj je govorio, ali ona to nije mogla razumjeti. Ostali iz njegove grupe nemo su sve promatrali. Kada je neznanac zakoračio naprijed i ispružio ruku prema gospođi Mej, sve se ponovo počelo mijenjati. Osjetila je kako joj ramena stežu nečije ruke i prodorno je vrisnula. Bio je to njezin suprug. Izbezumljeno je gledao u nju i vikao: ‘Ana, Ana! Zaboga, ženo, što se to događa s tobom ?! Ti čas nestaneš, a čas se pojaviš, i to uvijek na drugom mjestu … vidi na šta ličiš, kao da si izašla iz rudnika! ‘
An je stvarno grozno izgledala, Njezina odjeća bila je nevjerojatno iznošena, ako i cipele, koje su, uz to, bile još i blatnjave.
Stručnjaci koji su ispitivali ovaj slučaj bili su zapanjeni! Kako objasniti činjenicu da je i suprug gospođe Mej bio očevidac njenih iznenadnih nestanaka i pojavljivanja? Kako objasniti blato na njenoj obući, kada ga u okolici nigdje nije bilo? Kako objasniti starost i iznošenost njezine odjeće? Stručnjaci su utvrdili da su blato na njenim cipelama, kao i njena garderoba, veoma, veoma stari … Izgleda da je gospođa Mej, nekako odlutala u daleku prošlost i to baš u vrijeme postavljanja monolita i njihovog dovlačenja. Možemo samo zamisliti kako se osjećao čovjek iz tog vremena kada je ugledao Anu, i kada je ispred njega jednostavno nestala !?