Ovakve tvrdnje slažu se i sa izjavom Angusa Parkera, također zaljevskog veterana. I on je dugo služio u teritorijalnim trupama. Pošto je bio laboratorijski tehničar u lokalnoj bolnici, njegov premještaj u Zaljev bio je odgođen zbog alergijske reakcije poslije primljenih vakcina pred sam njegov premještaj.
Angus Parker je, u stvari, poslan u Prvu poljsku laboratorijsku jedinicu u pomenutom Portom Dauni – jedinicu koja službeno nema – a u kojoj radi osam timova od po pet specijalista. Kao vodnik, Parker je, kao drugi odgovorni u jednom od tih timova, bio zadužen za otkrivanje i analiziranje činjenica u vezi s biokemijskim načinom ratovanja u Zaljevu. Njegova poljska tehnika identificirala je četiri biološka organizma koji su upotrijebljeni protiv koalicijskih trupa – antraks, bubonska kuga i otrovi A i B botulizma. Ove analize u potpunosti su u suprotnosti s izjavama ministra obrane o (ne) uporabi biokemijskog oružja u Zaljevu.
Parker je kategorički tvrdio da je ‘ljudstvo britanskih odreda bilo zaraženo sporama antraksa’. Isto kao i Bristou, Parker je bio uvjeren da su izraženi simptomi bolesti kod veterana bili pogoršani zbog anti-živčanih agensa cjepivo koje su davane savezničkim trupama. Parker vjeruje da su citokini dati pripadnicima trupa predstavljali zaista obranu od biološkog oružja. Problem je samo što nije bilo dovoljno tih cjepiva da bi ih primio svaki vojnik. Zbog toga je odlučeno da se uvedu i primjene i druge, neispitane komponente koje su udvostručile djelovanje citokina. Parker tvrdi da je ova druga komponenta bio, u stvari, gen HIV-a (side)!
Ipak, on priznaje da je možda postojao dobar operativni razlog za njegovo istaknuto, pošto gen HIV-a udvostručava rad nekih vakcina citokina. Problem je samo što, za razliku od citokina koji se prirodno i sigurno eliminiraju iz organizma, posljedica davanja HIV gena – koji prouzokuje virus side – nisu poznate. A najgore je što neki tvrde da su koalicijske trupe možda bile zaražene agensima koji dopuštaju razvoj side, samo je problem kako dokazati te tvdnje. Pošto ta takozvana ekperimentalna cjepivo nikada nije službeno zavedena – vlasti mogu poreknu da znaju bilo što o njenom postojanju, pa shodno tome, io njezinim potencijalnim kontraindikacijama.
Ako se Parkerove tvrdnje pokažu točnim, onda je vjerodostojno njegovo objašnjenje zašto je britanska vlada bila tako neodređena i izbjegavala ispitati tvrdnje i zdravstveno stanje zaljevskih veterana, te famoznog sindroma Zaljevskog rata.
Pat Edington, raniji analizator CIA, kojem je bila poznata operacija u Zaljevu, vjeruje da zna razlog odugovlačenja u vezi s ovim problemom. Naime, obje vlade opskrbljivale su Sadama Huseina i znanjem i komponentama potrebnim za izradu bio-kemijskog oružja, koje su upotrijebljene protiv njihovih vlastitih trupa! Priznanje tako nečega bilo bi vrlo politički opasno po obje vlade te otuda tolika nepopustljivost da se otkrije istina o sindromu Zaljevskog rata.
Export bioloških materijala u Irak – prije Zaljevskog rata – ostaje i dalje najsporiji predmet debate oko sindroma Zaljevskog rata. U svom svjedočenju pred američkim Kongresom veljače 1993. godine, američki senator Donald V. Rigli, naveo je ni manje ni više nego 61 biološku kulturu kojom su opskrbljivali Irak između 1985. i 1989. godine. Na tom popisu nalaze se i botulizam, antraks i drugi otrovi koji izazivaju razne bolesti. Također su bili otposlan i genetski materijali uključujući i DNK za koju se tvrdi da je klonirana od ljudskih bića. Upravo ova DNK doprinosi tvrdnjama veterana da su bili izloženi napadu genetski isplaniranim organizmima i klicama čije učinke su oni prenijeli svojoj djeci rođenoj po njihovom povratku iz ovog rata.