Ako se izuzmu neki slučajevi varljive koincidencije, onda se danas, s vrlo velikom dozom sigurnosti, može reći da su sve poznate tehnike regresije, ili, kako ih nazvasmo ‘lake tehnike za bezopasna putovanja u prošle živote’, u smislu dokazivanja reinkarnacije postigle poprilično ništavne rezultate.
Insistiranjem na preciznom iznošenju datuma, imena i pojmova koji se javljaju tijekom grupnih i individualnih seansi regresije, vrlo lako se dolazi do dokaza da – regresija reinkarnaciju ne dokazuje. Otkud onda tolika popularnost ovih tehnika? Pa, u svakom slučaju vrlo uzbudljiv, a ponekad i šokantan, doživljaj koji nam pružaju ove tehnike uspijeva nam koliko-toliko približi predstavu putovanja kroz vrijeme i prostor na način koji bi trebalo da je sasvim blizu istinskoj regresiji, te se u glavi ‘putnika ‘najčešće javi osjećanje slično onom koje imaju praktičari levitacije, koji, iako su tek’ skakutali ‘, sebe nazivaju – letačima.
Poklonici i branitelji ovih tehnika kao ‘nesumnjive’ dokaze da se tijekom seanse uistinu odlazi u prošli život navode primjere u kojima ljudi podvrgnuti regresiji izgovaraju riječi na jeziku svog prethodnog života, jeziku koji u ovom životu uopće ne poznaju. koji čak nikada nisu ni čuli. Pretpostavimo ovdje da su takva iskustva autentična, odnosno moguća. Što je na temelju toga moguće zaključiti? Ovisno o kutu gledanja, svakako, zaključak bi mogao da se kreće u rasponu od onoga da se tu zbilja radi o jeziku prethodnog života, zatim da je riječ o glasu koji praktičaru posuđuju duhovi ili džini i slično, pa do vrlo osnovane teze da je poznavanje nepoznatog jezika posuđeno iz svijeta ‘kolektivne podsvijesti’ ili ‘onostranog obilja’.
Neophodno je napomenuti da se ovim ‘lakim tehnikama’ često pored rekreativne propagira i terapijska funkcija regresije, što se, također, nerijetko pokazuje neprovjerenim, a naročito kada je riječ o slučajevima kada seansom upravlja manje iskusan vodič u regresiju.
Kudikamo veći značaj u širenju vjerovanja u reinkarnaciju na ovim prostorima imaju, na početku teksta, pomenuta, učenja nekih indijskih duhovnika. Vaišnavska verksam zajednica, poznata je kao jedna od najortodoksinijih po strogosti i slijeđenju takozvanih regulativnih principa, zahvaljujući velikom uspjehu misije učenika Šrila Pabupada, mladih gurua sa sjevera Europe, svoje nove vjernike uspijeva uglavnom pronaći među mlađim Balkancima, što je vrlo lako objasniti upravo spomenutom strogišću, ali i beskompromisnim tumačenjem zakona karme – čovjek koji je u ovom životu obilno jeo svinjsko meso, na primjer, ako bi u sljedećem mogao biti rođen kao svinja i slično.
Nije teško naslutiti kakve reakcije ovakvo tumačenje proizvodi u glavama starijih Balkanaca, a naročito onih koji su tijekom života, po tradiciji, uglavnom jeli svinjetinu.
Reinkarnacija i dalje ostaje misterija, a za mnoge i tabu tema. Ali vjerovanje u reinkarnaciju, u prošle i buduće životu, daje čovjeku jednu veliku dozu smirenosti i prestanak straha od smrti.