A onda je sve puknulo kao mjehur od sapunice. Dokumentarac TV BBC u kome je žestoko kritizirana priča o kamenju iz Ike je privukao pažnju peruanskih vlasti koje su pokrenule istragu. Uhićen je Bazilio Usčoja, koji je priznao da je osobno izgravirao kamenje. Namjeravao je da ga prodaje kao suvenire za turiste i nije očekivao da će priča poprimiti tako veliki obujam. Kada su ga ubrzo pustili iz privora jer nije bilo osnova za podizanje optužnice, Usčoja je nastavio gravira i prodaje kamenje, ovoga puta javno i sa blagoslovom vlasti. Kamenje iz Ike je bilo prijevara i službeno je proglašeno dijelom turističke industrije. Ovim je priča završena. A, je li …?
Kada smo suočeni s kontroverzama ove vrste, ništa nije jednostavno. Oni koji vjeruju u drevno porijeklo kamenja tvrde da je farmer priznao prevaru samo zato da ga ne bi uhitili što je prodavao vlasništvo države – autentično kamenje koje potječe iz drevne prošlosti. Po peruanskom zakonu, arheološki nalazi moraju predati državi, a onaj tko to ne učini se proglašava krivim po kratkom postupku i završava u zatvoru. Priznavši prijevaru, farmer je pušten na slobodu i nastavio je svojoj obitelji zarađuje za život. Kada ga je von Däniken posjetio 1973. godine, Usčoja je potvrdio da je krivotvorio crteže, ali je kasnije u intervjuu njemačkom novinaru Andreasu Fischeru tvrdio sasvim suprotno. Kamenje je autentično, inzistirao je Usčoja, a prevaru je priznao da bi izbjegao odlazak u zatvor.
Kabrera se ponekad prebacuje da je od početka bio u tijeku s prevarom i da je vjerojatno zarađivao dobro na drevnom kamenju. Međutim, dokaza o njegovom profiterstvu nema. U svakom slučaju, Kabrerin originalni motiv da sačuva kamenje, sasvim je očigledan. Zajedno s braćom Soldi, pokušao je privući pozornost vrhunskih arheologa, ne bi li ih naveo da istraže ono što je smatrao vrhunskom preistorijskom misterijom. Interes braće Soldi je pokrenuto početkom 1961. godine kada je tijekom poplave rijeke Ike u regiji Okukahe otkriven veliki broj neogično graviranog kamenja.
I arhitekt Santiago Agurto Calvo, tada rektor Univerzidad nasional de Ingenieria, zaiteresovao se za kamenje. Kupio je veliku količinu i 1966. godine počeo iskopava preinkanske grobnice oko Okukahe. U tekstu objavljenom te godine, Kalvo opisuje dizajn kamenja: ‘neidentificirane stvari, insekti, ribe, ptice, mačke, fabulozne stvorenja i ljudska bića … u detaljnim i fantastičnim kompozicijama’. Dvije godine kasnije, Kalvo je poklonio veliki dio svoje zbirke graviranog kamenja muzeju u Iki, ali mu nije uspjelo da natjera odjel za kulturu provincije da region Okukahe proglasi zaštićenim područjem, kako di se spriječilo ilegalno iznošenje drevnih artefakata.