Kako je Hauser brzo napredovao, vlasti su shvatile da stanica lokalnog zatvora više nije pogodna za njega i smjestili su fa kod profesora Georga Friedricha Daumer. Živio je tu, učio je i napredovao, dobro se snalazio u društvu i razgovorima, dok sve to nije poremetio jedan neočekivani događaj. Jednog listopadskog dana 1829. nađen je onesviješten na podu. Iz rane na čelu je curila krv. Kad su ga osvijestili, ispričao je da ga je napao čovjek u crnoj odjeći, sa svilenom maskom na licu i kožnim rukavicama na rukama. Na slici desno gore je nadgrobna ploča na grobu Caspara Hauser.
Mišljenja su se podijelila nakon ovog napada. Jedni su bili uvjereni da je sam njegov otac ili netko koga je on unajmio pokušao ubiti, plašeći se da se neka strašna tajna ubrzo ne otkrije. Drugi su tvrdili da je sve to providno: plitka rana na čelu i neprirodno duga nesvjestica. Hauser je, po njima, sam sebe povrijedio i sve to iscenirao da bi opet privukao pozornost na sebe. U svakom slučaju, ovo je nagnalo ljude koji su mu vjerovali da ga okruže i da ga čuvaju sa udvostručenom pažnjom.
Godinu dana po ovom događaju, u Nurembergu se pojavio bogati i ekscentrični engleski lord Stenfor. Bio je oduševljen pričom o dječaku i jedno vrijeme ga je vodio po raznim europskim dvorovima, tvrdeći kako je on izvanbračni potomak neke ugledne, ali policiji nepoznati bavarske obitelji. Kad se već zasitio ovih predstava, lord je preporučio da se dečko skloni kod učitelja Mayera u gradiću Ausbah.Tu se on bacio na učenje povijesti i latinskog.
Sve se to nije posebno sviđalo Hauseru. Ozbiljno ga je pogodila i misteriozna smrt njegova čuvara Anselma fon Fojerbaha, koji je pokušavao dokuči pravo Hauserovo ime.
Učmalost malog grada prekinuo je čudan događaj od 14. prosinca 1833. Hauser se pojavio na vratima kuće svog domaćina s nekoliko rana na grudima i trbuhu. Promucao je da ga je neki stranac pozvao u park kako bi mu otkrio istinu o njegovoj majci, a onda ga je napao bodežom. ‘Bio je visok, s tamnim zulufima i nosio je crni kaput, pitao me da li sam ja Kaspar Hauser’ – kazao je Hauser. Kad je mladić to potvrdio, ovaj mu je pružio naovčanik. Hauser ga je otvorio, a onda mu se oštrica zarilo u grudi.
Policajci su otišli u park i pronašli novčanik. Ono što su vidjeli u njemu bilo je zagonetno kao i sve u slučaju Hauser. Na komadu papira je bio otisak nekog teksta koji su pročitali u ogledalu: ‘Hauser će moći vam kaže kako izgledam, kao i odakle sam i tko sam. Da bih ga poštedio toga posla, reći ću vam sve o sebi. Ja sam iz … na bavarskoj granici … na rijeci … moje ime je MLO ‘. Do danas nije utvrđeno zašto su ključna mjesta u pismu bila prazna i da li ih je izbrisala policija kako bi zaštitila neku visoku ličnost.
Na snijegu u parku nađeni su otisci cipela – pripadali su samo Kasparu Hauseru. Učitelj Majer i policijski kapetan Hikel su bili uvjereni da je Hauser sve to izmislio i da je sam sebe ranio. Majer je tvrdio da je mladić ubo sebe, ali da je nož otišao preduboko. Kapetan Hinkel je sa skupinom detektiva oko Hauser samrtne postelje posljednji put pokušao utvrditi istinu i da ranjenika natjera da prizna da je sam digao ruku na sebe. Ovaj je to međutim uporno negirao. Tri dana kasnije Kaspar Hauser je umro. Njegove posljednje riječi su bile: ‘Nisam to sebi uradio’.
Nikada se nije saznalo što se doista dogodilo tog bavarskog dana u bavarskom gradiću. Mišljenja su podijeljena, što zagonetku Caspara Hausera čini još privlačnijom.