Svjedoci smo da pored raznih stručnih usavršavanja nastavnika i dobre volje da se djeci pomogne imamo mnogo slučajeva lošeg učenja.

Isto tako i primjera uzimanja privatnih časova, loših rezultata na inicijalnim testovima i međunarodnim testiranjima.

Slažemo se svi da su naša djeca jednako sposobna kao i druga u svijetu.

Što je onda to što ih sprečava da dođu do uspjeha?

uspješna djeca

U iznimnim slučajevima učenika sa razvijenim sposobnostima vidimo vrhunske rezultate iz matematike, računarstva, sporta, umjetnosti.

Ova djeca uspijevaju u istom školskom sustavu, u kome većina podbacuje i ne radi u skladu sa svojim intelektualnim kapacitetima, isplivaju i daju nadu da će budućnost biti svjetlija te da će kao mladi ljudi imati snage za inovacije, napredak i rješavanje problema.

Kako to njima uspijeva?

Matematika i Transakciona analiza

Nedavno je na Sajmu novih obrazovnih tehnologija jedan profesor izložio tezu koja “pije vodu” i daje objašnjenje za loš uspjeh većine djece vezan za učenje matematike. Parafraziraću je ovdje:

Naša djeca jesu sposobna učiti, ali za to nemaju vremena, ni energije, jer osim na kompjuterskim igricama gube snagu iu “psihološkim igrama” koje igraju sa svojim roditeljima i nastavnicima. ”

U vrijeme tranzicije, gdje vanjske okolnosti nisu stabilne, a roditelji se trude svim silama da njihova djeca to ne osjete, i uz to u eri liberarnog odgoja, događa se da djeca odrasle “vrte oko malog prsta” u igrama, a na svoju štetu.

Iako naziv “igre” tako obećava, ove igre uopće nisu zabavne. Kada se često igraju, nakon završetka, ostavljaju igrače prazne i nesretne. Igru možemo povezati s nizom međusobnih interakcija sudionika u kojima postoji neki skriveni motiv iu kojima u jednom trenutku dolazi do zamjene uloga.

Koje su to igre?

Po principima psihoterapeutskog pravca Transakcione analize, postoji dramski trokut uloga “spasitelj – žrtva – progonitelj”, u koji razne osobe upadaju svakodnevno sve dok ne osvijeste ove uloge i ne odluče da ih više neće igrati.

Za igranje uloga treba uložiti dosta energije, a ograničena psihička energija koja se utroši na njih, nije nam više dostupna za kreativan rad. Kako je matematika često bauk za mnoge đake, upotrijebit je ovdje za primjer ulaženja u uloge u “dramskom trokutu”.

školski trokut

Ako za početak postavimo učenika u ulogu žrtve, možemo razmotriti kako se on ponaša? Žali se na matematiku (čitaj bilo koji drugi predmet koji ne voli učiti), žali se na nastavnika (koji ga obavezno “mrzi”), žali se na rokove, težinu zadataka, preklapanje termina kontrolnih vježbi.

On je jadan i mi bismo ga trebali žalimo. Nitko ne vodi računa o njegovim potrebama, svi žele ga iscrpe, upropaste … Skriveni motiv djeteta ovdje je natjerati odrasle raditi umjesto njega.

Žrtva je inače osoba koja traži od drugih da urade nešto umjesto njih, prije nego što će to uraditi sami. Žrtve sebe omalovažavaju i podcjenjuju svoj kapacitet da misle i djeluju samostalno. Žrtva može sebe vidjeti kao slabića i često se osjeća bespomoćno.

Bez obzira što žrtva omalovažava vlastitu snagu, ona ima snage da inicira zamjenu uloga u igri (što im daje puno snage u odnosu). Tako i naši učenici polako stječu moć. Ovdje učenik može lako postati progonilac nastavnika, a to tome ćemo malo kasnije, pošto objasnimo ostale sudionike u ovoj igri.

Nastavnik, u odnosu s učenikom žrtvom predstavlja progonioca. On je taj (iz kuta žrtve), koji po svaku cijenu želi porazi žrtvu. Progoni ga svojim zahtjevima – da uradi domaći zadatak, ponese školsku svesku, ima olovku na času, pribor za geometriju, shvatiti zadatke, proziva ga, ocjenjuje, poziva roditelje na razgovor … sve što je inače dio redovite aktivnosti svakog nastavnika, a što žrtva tumači kao proganjanje.

Svaki progonilac zanemaruje kapacitet drugih da misle i da postupaju po svojim mjerilima. Progonilac ima skriven plan kažnjavanja i omalovažavanja ljudi na neki način. Tako i ovdje učenik vidi zloću nastavnika. “Nastavnik me mrzi, uzeo me je na zub, ja sam mu antipatičan …”, kažu učenici kada prebacuju svu odgovornost na nastavnika, koji baš za njih kuje planove.

Roditelj se ovdje nalazi u ulozi spasioca, ponekad, mada ima i slučajeva kada se pridružuje nastavniku u proganjanju i onda nitko ne vodi računa o osjećajima jadnog djeteta.

Žrtva se osjeća odbačenom od svih, povlači se u svoj svijet, često “natuče” slušalice, odvrne glazbu i brani se mehanizmom nerazmisljanja. Međutim, ako roditelj pokaže da “voli dijete” on će ući u pravog spasioca i osigurati mu “privatnog” nastavnika, koji će srediti stvari i postati spasilački učitelj.

Spasilac isključuje kapacitet drugog da misli i ponaša se onako kako misli da je najbolje za njega. To je uvijek osoba koja ima listu dnevnih obveza koje treba učiniti za druge ljude. Njezino skriveno uvjerenje je da drugi nisu sposobni da to urade sami, što stavlja spasioca u nadređenu poziciju.

Skrivena pretpostavka je često nesvjesna i većina spasilaca su dobronamjerni. Ipak, uobičajeno spasilac pomaže ljudima ne pitajući i radeći više nego što je njegov dio, i obavezno završi radeći stvari koje ne želi.

Imamo mnogo spasilačkih majki koje svoje odrasle sinove zovu telefonom provjeriti da li su se probudili i doručkovali. Roditelji – spasioci učenika osnovnih i srednjih škola rade domaće zadatke umjesto djece, zovu telefonom druge roditelje da provjere što ima za domaću zadaću, razrednog starješinu u koju smjenu se ide u školu … Kao da djeca ne mogu zapamte, zapišu ili sami provjere informacije kod drugara. Kao da nisu dovoljno sposobna da to urade sama, i potreban im je “veliki roditelj” da te probleme riješi.

Početak “igre”

Igra počinje kada dvoje ljudi prepoznaju da su u suprotnim ulogama. Primjerice – spasitelj i žrtva.

Ovdje učenik prepoznaje da postoji mogućnost da u situaciji kada dobije lošu ocjenu iz matematike, ne želi preuzeti odgovornost, optužuje nastavnika, otpisuje svoje sposobnosti za učenje i žali se roditelju: “Jadan ja, nastavnik me mrzi, trebam tvoju pomoć!”.

Spasilački supermenski roditelj uskače i rješava problem bespomoćnog djeteta. Roditelj se osjeća velikim i nadmoćnim, a dijete jadno i bespomoćno.

mehanizam nerazmisljanja

Tinejdžeri često primjenjuju ovaj mehanizam obrane kada nisu sposobni da se suoče s realnošću životnih izazova. Kada ne mogu se opredijele, i htjeli bi, i ne bi. Svjesni su svojih sposobnosti i talenata, a opet svjesni i napora koji treba da se ulože u učenje i razmišljanje.

Voljeli bi da ostvare svoje želje i privlači ih uspjeh, ali s druge strane ne mogu pomiriti s tim da je ulaganje truda, odricanje od zadovoljstava sastavni dio rada.

Da ne bi morali da se opredijele, pošto ne mogu istolerišu pozitivna i negativna osjećanja u sebi prema istom cilju, oni odlučuju da ne razmišljaju o tome. I tada “bleje”, “kuliraju” pred televizorom, računalom. Kada ih podsjetite da trebaju učiti uglavnom odgovaraju sa “evo, sad ću!”

Nije da oni ne žele biti dobri đaci, nego ne mogu prihvatiti i manje privlačne strane učenja. Obezvređuju svoje sposobnosti za učenje. Kada se oni opuste u stanju – mislit ću o tome sutra, roditelj može se uspaniči i sam sebe staviti u ulogu spasitelja i traži rješenje izvana za svoje inertno dijete.

spasilac

Na početku rada svaki privatni učitelj je spas! Roditelji misle: “Samo kada bi onaj u školi ovako dobro radio s djecom!” Istina je, najčešće, da i taj “privatni” nastavnik ima iste probleme na svojim časovima, dok ga ovako, “jedan na jedan”, bolje slušaju i to je sve. Ima tu malo i činjenice da nešto vrednujemo tek onda kada platimo ili znamo da smo uložili – novac, vrijeme ili emocije.

Dok sve teče po planu, ocjene se popravljaju, naš privatni učitelj raste od ponosa i sve je veći spasitelj! Kada padne prva slabija ocijena, situacija se mijenja – roditelj ulazi u ulogu progonioca i privatni učitelj postaje žrtva – “Zašto ga plaćamo ?! Ne trudi se, ne daje djetetu domaće zadaće, tjera ga da sam radi zadatke, strašno! ”

Ovdje redovan učitelj može pojaviti kao spasitelj, ako pozove roditelje na razgovor da ih podsjeti da on od početka školske godine redovito drži dopunsku nastavu, i da je dovoljno da se dijete pojavi i čuje osnove koje će biti na pismenom zadatku.

Na ovaj način se možemo u krug vrtjeti u ulogama. Progonilac može postati i dijete, i to prema privatnom nastavniku, ako ga ovaj “tjera” učiti. Njegov motiv može postati omalovažavanje i kažnjavanje drugog, radi stjecanja moći, kako bi se on osjetio većim i kako ne bi više bio bespomoćan.

“Meni nije jasno!”, Može postati rečenica koju učenik izgovara da bi se nastavnik iscrpio, i da učenik sam ne bi angažirao svoje misaone procese. Kada nije iskrena, nego manipulativna, ova rečenica ima za cilj igranje uloga, a ne unapređivanje procesa učenja.

“Reci mi, i ja ću zaboraviti. Poduči me, i ja ću se sjetiti. Uključi me u rad, i ja ću naučiti. ” (Benjamin Franklin)

Rješenje je u izlasku iz dramskog trokuta. Ako nastavnik i roditelj za početak, kao odrasle osobe, pretpostavljamo zrele, riješe da ne ulaze u ove uloge mogu pomoći djetetu, jer je “učenik – matematika” odnos koji je dovoljan da bi se učenje dogodilo.

Nastavnik je tu da usmjerava proces i otvara vrata kroz koja učenici sami moraju proći. Njegovanje kulture traženja krivca i traženja žrtve ne doprinosi razvoju djeteta. Znamo da je ljubav aktivna briga za rast i razvoj druge osobe, a ne manipuliranje i optuživanje.

Iskren odnos svih sudionika u obrazovnom procesu može donijeti napredak. Djeci će vršnjačka igra uvijek biti zanimljivija od škole, ali ih od ovih psiholoških možemo spašavati, umjesto da ih u njih uvlačimo. Uključivanje u rad, u učenje, a isključivanje iz dramskog trokuta, predstavlja izlaz iz ovakvih situacija.

Koje je rješenje ako sebe prepoznajete u ulogama dramskog trokuta?

Najprije razmislite u kojoj ulozi najviše prepoznajete sebe? Da li vam se sviđa ta uloga? Možete li se sjetiti kada ste ušli u igru ​​s nekim? Kako se to dogodilo i što ste rekli sebi poslije toga? Kako ste se osjećali kad se igra završila? Koja je vaša omiljena pozicija, kada dođe do zamjene uloga?

Iako ste svjesni što se događa, možete osjećati da ste uvučeni u igre. Međutim ima tu i vaš odgovornosti. Uvijek je više ljudi umiješano u igranje igre, tako da vi sigurno nečim doprinosite biti njezin dio. Nešto dajete, a nešto dobivate. Učenik dobiva pažnju, privatnom nastavniku raste ego, roditelj se osjeća kao veliki moćni spasitelj.

Zapamtite, kada ste autentični, više niste podložni skrivenim motivima igre, tako da je pravi put biti realan i svoj. Ne pristajte na manipuliranje sobom i drugima, osvijestite svoje jake strane i iskoristite svoje kapacitete, ostavljajući i drugima prostor da preuzmu odgovornost za svoj život i svoj razvoj.

Dobre osobine uloga u dramskom trokutu

Postoje dobre osobine u svakoj ulozi koje ne treba zanemariti. Spasilac može biti dostupan ljudima, ali ne treba davati više nego što želi. Drugi će morati snaći s manje potpore spasioca i da popune prazninu drugačije – razviju vlastitu snagu, pitaju druge ljude …

Žrtva treba suočiti s vlastitom slabošću, ali is odgovornošću prihvatiti svoje životne zadatke. To je na kraju ipak njihov život. Progoniočev posao je razviti vlastitu snagu, ali da ne tjera druge da trpe zbog toga.

“Čitanje je najbolje učenje.” (Aleksandar Sergejevič Puškin)

Zaključak vezan za učenike mogao bi biti da ne treba oduzimati odgovornost djeci, ako želimo da im pomognemo u njihovom razvoju.

Pružimo im mogućnosti da razvijaju vlastite sposobnosti, vlastite snage, da pitaju drugove za pomoć u učenju, vježbati komunikaciju, suradnju i vršnjačko učenje.

Ne narušavajmo i Negujmo njihov odnos s knjigom!