Veliki ruski pisac, nobelovac i zatočenik Staljinovih logora Aleksandar Solženjicin napisao je i izgovorio još prije pola stoljeća sve što se danas događa s Ukrajinom. Samo, nitko ga tada nije čuo! Poluukrajinac, Solženjicin je uzalud kucao na otvorena vrata nekadašnjeg SSSR, upozoravajući na kaos koji dolazi. Tada, kada to još nitko nije vidio, ili nije htio vidjeti …
Solženjicin je još 1968. u ‘Arhipelagu Gulag’ pisao: ‘Sa Ukrajinom će biti mnogo bolno’. ‘Možda će biti potrebno’, napisao je, ‘u svakom području provesti plebiscit’, smatrajući da je Ukrajina ‘nacrtana’ po neshvatljivim kriterijima koji nikada nisu odgovarali njenim povijesnim granicama. Solženjicin se pitao te godine ‘zašto u zapadnoj Ukrajini ukrajinski nacionalisti ruše spomenike Lenjinu i čeličnom odlučnošću brane svoje’ svete ‘granice koje im je upravo on darovao?’
Solženjicin je već tada video bezočnost, iskvarenost i pogubno zagrijavanje do usijanja strasti po rusko-ukrajinskom pitanju. A još 2006. godine fanatično davljenje i protjerivanje ruskog jezika nazivao je ‘zverskom mjerom’ …
U jednom od posljednjih intervjua je izrekao i konačnu misao da ‘cvjetne revolucije’ služe samo da bi ‘okružile Rusiju kako bi ona, na kraju, izgubila suverenitet’ …
‘Arhipelag gulag’, pisan 1968, objavljen 1974. godine: ‘Meni je bolno da o tome pišem. U meni se sjedinjuju rusko i ukrajinsko – u krvi, srcu, u mislima. Veliko iskustvo iz logora i druženje s Ukrajincima mi je otkrilo koliko su oni osjetljivi i ranjivi zbog toga. Naša generacija ne može izbjeći plaćanje pogrešaka starijih … ” Da li smo mi velika nacija ‘, nastavlja Solženjicin,’ ne treba dokazujemo veličinom teritorije, brojem potčinjenih naroda, već veličinom postupaka ‘. ‘I dubinom našeg uzoravanja koje će ostati poslije, ali i poslije toga i onih koji neće htjeti biti s nama …’
-Sa Ukrajinom će u budućnosti biti izuzetno bolno. Ali, treba shvatiti njihovu sadašnju ‘napetost’. Ukoliko oni nisu uspjeli tijekom prošlih stoljeća da sve shvate, sada je na nama (Rusima) da ispoljimo zdrav razum. Moramo pružimo rješenje federalisti ili separatistima – ko koga već bude uvjerio. Ne treba ustuknuti, inače slijedi bezumlje i okrutnost. Koliko god budemo mekši, trpeljiviji, jasniji danas, toliko više ima nade za uspostavljanje jedinstva u budućnosti, pisao je Aleksandar.
‘Neka požive, neka probaju, a ubrzo će shvatiti da se problemi ne rješavaju otcjepljenjem zbog toga što u raznim dijelovima Ukrajine postoji različit odnos onih koji sebe smatraju Ukrajincima, Rusima ili nekim drugim. Bit će mnogo teškoća. Možda će u svakom području morati se organizira plebiscit a potom slijedi i pažljiv odnos prema svima koji će željeti da se – odsele. Nije sva Ukrajina u njezinim formalnim sovjetskim granicama – Ukrajina. Neki dijelovi bezuvjetno streme Rusiji. A Krim su ‘pripisali’ Ukrajini Hruščov i njegovi. A što je s Karpatskom (Červonaja) Rusijom? Provjerit: potrebna je pravednost prema sebi, ali i koliko će Ukrajinci biti pravedni prema karpatskim (podkarpatskim) Rusima …?
Travanj 1981.
Aleksandar Solženjicin se pismom obratio Konferenciji o rusko-ukrajinskim odnosima koju je organizirao travnja 1981. godine u Torontu Harvardski ukrajinski istraživački institut. Poručio je da je ‘rusko-ukrajinsko pitanje jedno od najvažnijih danas’, dodajući da smatra ‘da je sadašnje usijanje strasti pogubno’. ‘Da li u sadašnjem stanju povišenih strasti postoji emigarantska bolest ili gubitak orijentacije’, zapitao se Solženjicin i dodao da ‘konferencija, ukoliko se bavi rusko-ukrajinskim odnosima nikako, ni na minutu, ne smije izgubiti iz vida odnose među narodima, a nikako među emigrantima ‘…
‘Ne jednom sam rekao i mogu da ponovim da nitko nikoga ne može zadržati silom i ni jedna od strana u sukobu ne može primijeniti prema onoj drugoj nasilje: kako prema svojoj vlastitoj, tako ni prema cijelom narodu, ali ni prema bilo kojoj manjini . Zato u svakom pojedinačnom slučaju mora biti spoznato i ostvareno mjesno mišljenje. Sva pitanja zaista može riješiti isključivo mjesno stanovništvo, a ne – udaljene emigrantske spore koje imaju defoirmisana osjećaje ‘, rekao je Solženjicin. Dodao je da mu je ‘posebno bolna jarost i netrpeljivost rusko-ukrajinskog pitanja koja je pogubna za obje nacije i koristi samo njihovim neprijateljima’. ‘Ja, mješavina rusko-ukrajinskog bića, odrastao pod pomiješanim utjecajem obiju kultura, nikada nisam vidio i ne vidim antagonizam među njima’, kaže Solženjicin, dodajući da u njegovom srcu ‘nema mjesta za rusko-ukrajinski sukob i, ukoliko bi ipak došlo do kraja, nikada i ni pri kakvim okolnostima neću poći, ni moji sinovi, na rusko-ukrajinsku sudar (sukob), koliko god nas prema njemu vukle bezumne glave … ‘
Jun 1981.
Aleksandar Solženjicin je lipnja 1981. napisao tekst ‘Kako ponovno izgradimo Rusiju’, koji je prvi put u Rusiji objavljen u časopisu ‘Zvezda’ 1993. godine.
-Ja sam, na polovicu, Ukrajinac iu ranim godinama rastao sam uz zvuke ukrajinske riječi. U kasnijim, žalosnim godinama, većinu svojih ‘vojničkih’ godina sam proveo u Bjelorusiji i do srži zavolio njenu tužnu sudbu i njezin krotki narod, napisao je Solženjicin. ‘Naš narod se razdvojio u tri grane’, kaže pisac, ‘samo zbog mongolske najezde i – poljske okupacije i kolonizacije!’ – Potpuna je laž da od 9. stoljeća postoji poseban, ukrajinski narod sa ne-ruskim jezikom. Svi mi smo proistekli iz dragocjenog Kijeva odakle nam je i ‘zasvijetlilo kršćanstvo’, napisao je Aleksandar.
‘Već sam poručivao emigrantskim ukrajinskim naconalista koji slave Ameriku da su u zabludi kada tvrde je’ komunizam mit i da cijeli svijet hoće osvojiti ne komunisti, već Rusi ‘. ‘Uostalom, američki Senat’, kaže, ‘već 30 godina u svojim dokumentima tvrdi da su Rusi već zauzeli Kinu i Tibet’ …!
– Komunizam je mit koji su i Rusi i Ukrajinci osjetili na svojoj koži počevši od 1918. godine. To je bio takav mit, da je 29 gubernija usred stravične suše i gladi dalo svo svoje sjeme 1921-1922. Takav mit otjerao je Ukrajinu u nezapamćenu glad 1932-33, kaže Solženjicin i pita se ‘zar ta zajednička kolektivizacija uz pomoć šibe i streljanja nije pomogla da se u patnji ujedinimo?’ ‘Danas dijeliti Ukrajinu’, govorio je, ‘znači uništiti milijune i milijune obitelj i stanovništva u područjima koje imaju većinsko Rusko stanovništvo i tko zna koliko ćemo uništiti ljudi koji potječu iz mješovitih brakova koji ne mogu odlučiti kome će se prikloniti … ” Ali, u biti, ne postoji ni tračak netrpeljivosti između Rusa i Ukrajinaca … ‘
– Svakako, ukoliko bi Ukrajinci zaista odlučili da se otcepe, nitko ne bi smio ih spriječi silom. Ali, sve je to rastezljivo i samo mjesno stanovništvo može rješava sudbinu svog sela, oblasti, a svaka manjina u takvim krajevima ne smije osjetiti ni trunku nasilja …
October 1990, odgovor Svjatoslav karavanskom
(Karavanski je poznati disident, dugogodišnji zatočenik Gulaga, Ukrajinac, koji je pisao Solženjicinu poslije njegovog teksta ‘Kako ponovno izgradimo Rusiju’ 1990)
– Iz mog teksta izveli ste jedini zaključak: da sam ja velikorusko šovinista, kolonijalista, podrepak imperijalne Rusije i ‘prikriveni imperijalista’. Da li je u pitanju namjerna gluhoća i nedostatak savjesti? To izbezumljuje, ali i tjera na oprez: šta vi hoćete prikriti tim urlikom? Mogu vam se obratim samo s nadom i vjerom u uzajamno razumijevanje … Koje su mi odavno oduzeli.
Solženjicin je ponovio karavanskom: ‘Sada kada na zapadu Ukrajine ruše spomenike Lenjinu, zašto zapadni Ukrajinci strasnije od svih žele Ukrajina ima – lenjinske granice koje im je pokolonio baćuška Lenjin, da bi ih odobrovoljio zbog otkazivanja od neovisnosti i’ zalijepio ‘joj pride i Novorosiju (Jugorosiju) koja nikada nije bila njezina? Uz to, dao joj je i basen Donjeck da bi ga ‘odvojio od kontrarevoilucionarnih utjecaja’, ali i značajne dijelove lijeve strane rijeke Dona. Uz to, Hruščov je u međuvremenu velikodušno poklonio Ukrajini i Krim … ‘
December 1991, referendum u Ukrajini
Solženjicin je pozdravio referendum u Ukrajini i rekao: ‘Naši narodi se sa zaprepašćenošću izbavljaju iz srušenog, konačno, komunizma. Ljudi zasluženo čekaju – koliko treba još čekati? Za sada, svi smo u kaosu bijede. Ljudima nije data obradiva površina, industrija je zapuštena, životna sredina je zatrovana. U međuvremenu, ‘lovani’ uspijevaju prodaju u tišini sve i svašta ili bespovratno pokradu još preostalog bogatstva, našu budućnost i – što će nama ostati? Našoj djeci? ‘
– Poslije barikada u Moskvi, poslije moskovskog avgustovskog rušenja komunizma, za sve republike se prvi put otvorila mogućnost da postanu posebne države … Daj bože svakoj novoj državi da stane na noge (Konfederacija samostalnih država je prazna riječ, ona ne može živjeti. ..).
‘Naše zajedničko gorko sovjetsko iskustvo’, pisao je Aleksandar, ‘valjda nas je dovoljno uvjerilo da nikakvim državnim ciljevima ne može i ne smije se pravda nasilje nad ljudima. Svima treba omogućiti slobodan i spokojan život ‘. Solženjicin je imao i nekoliko uputa za ukrajinski referendum: ‘Da pitanje na listiću bude jasno istaknuto, a ne kao na moskovskom, martovskom; da ne bude pritiska na glasače i, ako može, da budu prisutni neovisni promatrači; da rezultati budu razmatrani po područjima – svaka oblast mora odlučiti kuda će otići … ‘
Travanj 2006. godine, posljednji intervju
(Iz intervjua V.T.Tretjakova s Aleksandrom Solženjicina za ‘Moskovske novosti’)
‘Smatram, ukoliko tri glavna stupa euroatlantskih integracija (kršćanstva?) I naše civilizacije – Sjevernoamerički savez, Europska unija i Istočnoevropski savez (ruski), ne zaključe strateški savez među sobom, onda će naša civilizacija ranije ili kasnije nestati … Gdje iu čemu vidite spas naše euroatlantske civilizacije – ukoliko, naravno, nama još ona treba? ‘, zapitao je u posljednjem intervjuu A.Tretjakov Aleksandra Solženjicina.
‘Svjetski politički proces nikako se ne odvija po vašim htenjima i pravcima. SAD razmještaju svoje okupatorske vojske diljem svijeta – u jednoj zemlji za drugom. To je faktičko stanje u Bosni, na Kosovu i Afganistanu, u Iraku … Učinci NATO i učinci SAD se suštinski ne razlikuju. Ali, očito je da im današnja Rusija ne predstavlja nikakvu opasnost i prijetnju. Nato uporno i metodično razvija svoj vojni aparat – stremi ka istoku Europe i nastoji osvojiti Rusiju s juga … Zato je jasna materijalna i ideološka potpora ‘cvjetnim’ revolucijama i paradoksalno prodiranje Servern-atlantskih interesa u središnju Aziju. Sve to ne ostavlja sumnju da se sprema potpuno okružavanje Rusije, a potom i gubitak suvereniteta … Smatram da bi prisajedinjenje Rusije takvom Sjevernoatlantskom savezu koji vodi propagandu i nasilno prodire u razne dijelove planeta, uvodeći ideologiju i oblike ‘svoje’ današnje demokracije, vodilo ne širenju, nego propasti kršćanske civilizacije ‘.
Solženjicina su pitali io njegovom pogledu na problem podeljenostiu ruske nacije (najpodeljenijoj naciji u suvremenoj Europi) i da li Rusija treba, ako ne politički onda makar intelektualno postaviti pitanje o ujedinjenju ruskih zemalja u slučaju očiglednog uvlačenja Ukrajine od strane njene političke elite u Evrosavez, posebno u NATO:
– Sve što se događa u Ukrajini, počevši od pogrešno formulisanog pitanja na referendumu 1991, u meni izaziva bol i gorčinu. Fanatično gušenje ruskog jezika (koji je ne tako davno na popisu bio priznat službeno kao vodeći jezik jer ga je govorilo 60 posto stanovništva) smatram jednostavno zverskom mjerom usmjerenom protiv kulturne budućnosti Ukrajine.
Ogroman prostor koji nikada nije bio povijesni Ukrajinski – Novorosija, Krim i cijela Jugo-istočna oblast – nasilno su ‘utisnuti’ u sastav sadašnje države Ukrajine iu politiku koja žarko želi ulazak u NATO, rekao je Solženjicin.
‘Nijedan susret Borisa Jeljcina s ukrajinskim dužnosnicima nije prošao bez kapitulacije i njegovih ustupaka, a izbacivanje crnomorske flote iz Sevastopolja (koji ni za vrijeme Hruščova nije ustupljen Ukrajini) je krajnje nisko i predstavlja ruganje cjelokupnoj povijesti Rusije 19. i 20. stoljeća’, rekao je na kraju Nobelovac i poručio: ‘Rusija pri ovakvim uvjetima i događajima ne smije ravnodušno predati mnogomilionsko rusko stanovništvo Ukrajine i odrekne se našeg jedinstva sa njim …!’
KO JE BIO Solženjicina?
Aleksandar Isajevič Solženjicin (1918-2008), čuveni pisac, vojnik, disident i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, svrstava se među najznačajnije pisce na ruskom jeziku, rame uz rame sa Puškin, Dostojevskim, Tolstojem …
Rođen je u Ukrajini i studirao na fizičko-matematičkom fakultetu, izvanredno na moskovskom Institutu za povijest, filozofiju i književnost. Po napadu nacističke Njemačke na SSSR 22.6.1941. dobrovoljno se prijavio u vojsku gdje je napredovao od običnog vojnika do zapovjednika topničke brigade. Već 1945. nastaju problemi i njegova borba s jednoumljem: zbog pisama u kojima je neizravno kritizirao Staljina, uhićen je u istočnoj Prusiji iako je bio uzoran vojnik i stručnjak i osuđen na Gulag gdje je bio sve do 1953. Nakon 3 godine progonstva u srednjoj Aziji je rehabilitiran i poslan u Rjazanja gdje je radio kao učitelj.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1970. praktično za kratku pripovjetku ‘Jedan dan Ivana Denisoviča’ koja je govorila o njegovim iskustvima u Gulagu koju je objavio 1962. Stalno je proganjan, oduzeto mu je i rusko državljanstvo pa je 1974. emigrirao.
Vratio se u Rusiju 1994, a 1998. odbija najvišu rusku državnu nagradu ‘Sv. Andreja Prvozvanog ‘koji mu je dodijelio Boris Jeljcin, riječima:’ Ne mogu primiti nagradu od vrhovne vlasti koja je dovela Rusiju do sadašnjeg pogubnog stanja ‘…
Pripovijetkom ‘Jedan dan Ivana Denisoviča’ uveo je u literaturu temu Staljinovih logora i ostao joj vjeran, uz manje iznimke, do kraja. Najpoznatiji su romani ‘Odjel za rak’, ‘Prvi krug’, ‘Crveni kotač’, autobiografija ‘Borio se šut s rogatim’, mnogobrojne drame ‘Gozba pobjednika’, Zarobljenici ‘,’ Republika Rada ‘… Posebno se izdvaja njegova kratka pripovjetka ‘Matrjonjini dani’ (1963) u kojoj je opisao sudbinu napaćene seljanke koja i usred bijede uspijeva očuvati visoke moralne vrijednosti. Bio je član Ruske akademije znanosti od 1997. i Srpske akademije nauka i umjetnosti od 1994.
