Knjiga ‘Inok koji predskazuje’ govori sljedeće:
‘Po sali se prosula meka svjetlost. U zrakama dogorevajućeg zalaska, činilo se, oživljavali su biblijski motivi na goblenima izvezenim zlatom i srebrom. Raskošan parket Gvarenge blistao je svojim elegantnim linijama. Okolo su vladale tišina i svečanost. Usredotočen pogled imperatora Pavla Petrovića (Pavao I) susreo se s krotkim očima monaha Abela, koji je stajao pred njim. U njima su se, ako u ogledalu, odražavali ljubav, mir i radost.
Imperatoru se odmah dopao ovaj, ovjenčan smirenjem, postom i molitvom zagonetni inok. O njegovoj prozorljivosti se već odavno pronio glas. Ka njegovoj keliji u Aleksandro-Nevskoj lavri išao je i prost čovjek i ugledni velmoža, i nitko nije od njega odlazio bez utjehe i proročkog savjeta. Poznato je bilo imperatoru Pavlu i to kako je Abel točno prorekao smrt njegove visokouvažene roditeljice, sada već u Bogu počivše gospodarice, carice Jekaterine Aleksejevna. I jučer, kada se povela riječ o proroku Abelu, Njegovo veličanstvo je izvoljeli narediti da ga sutra specijalno dovedu u Gatčinski dvor, u kojem su boravili.
Umiljato se osmehnuvši, imperator Pavle Petrović milostivo se obratio inoku Abelu pitanjem kada je primio postrig iu kojim manastirima je bio.
– Časni oče, o tebi govore, pa i ja sam vidim, da na tebi očito leži blagoslov Božja. Što ćeš reći o mojoj vladavini io sudbini mojoj? Što vidiš tim prozorljiv očima o rodu mome u magli stoljeća io državi rosijskoj? Nazovi poimenično moje nasljednike na prijestolju rosijskom, proreci njihovu sudbinu.
– Eh, baćuška, care! Zašto me prisiljavaš da tebi jad proričem? Kratko će biti carevanje tvoje, i vidim ja, grešni, surovi kraj tvoj. Na dan Sofronija Jeruzalemskog od nevjernih slugu tvojih mučeničku ćeš smrt primiti, u spavaonici tvojoj ugušiće te zločinci, koje greješ ti na carskim grudima svojim. Na Strasnu subotu ćeš biti pokopan … A oni, zlotvori, u želji da opravdaju svoj veliki grijeh careubistva, proglasit te bezumnim, vredjac sjećanje na tebe. Ali će narod ruski svojom iskrenom dušom razumjeti i ocijeniti te i grobnici tvojoj prinese žalost svoju, moleći tvoje posredništvo i smekšavanje nepravednih i surovih srdaca. Broj tvojih godina jednak je zbroju pismo izreke na fronton tvoga zamka, gdje je uistinu zavjet io tvome carskom domu: ‘Domu ovome odgovara tvrđava Gospodnja …’
– Ovdje si u pravu, lozinku dobio sam u naročitom otkrivenju, zajedno sa naređenjem da podignem crkvu Svetog Arhistratiga Mihaila, gdje je sada Mihajlovski dvorac. Vođi nebeskih vojski posvetio sam dvorac i crkvu …
– Gledam u njima preranu tvoju grobnicu, blagoverni gospodaru. I neće biti, kao što misliš, rezidencija tvojih potomaka. O sudbini, pak, države rosijske dobio sam u molitvi otkrivenje o tri teška jarma: tatarskom, poljskom i nadolazećem još, antihristovske … Ali ne brini se zbog toga, baćuška care, kako je bilo sa tatarskim i poljskim jarmom, biće tako i s tim trećim: hristoubice će platiti svoje …
– Što čeka moga nasljednika, carevića Aleksandra?
– Francuz će Moskvu na njegove oči spaliti, a on će mu Pariz uzeti i zvat će se blagosloveno. Ali učinit će mu se težak vijenac carski, i podvig carskog služenja zamijenit podvigom posta i molitve i pravedan biće u očima Božjim …
– Tko će naslijediti imperatora Aleksandra?
– Sin tvoj Nikolaj …
– Kako? Aleksandar neće imati sina? Onda carević Konstantin …
– Konstantin neće htjeti caruje, sjećajući se tvoje sudbine … Vladavina tvoga sina Nikolaja počeće volterijanskom pobunom, i to će biti opako sjeme, kobno sjeme za Rusiju, da nije milosti Božje koja pokriva Rusiju. Sto godina nakon toga osiromašiće dom Presvete Bogorodice, u gnusnu zapuštenost će pasti država rosijska.
– Poslije moga sina Nikolaja tko će biti na ruskom prijestolju?
– Tvoj unuk Aleksandar II, koji je nazvan kraljem-oslobodioci. Tvoju zamisao će ostvariti – oslobodit seljake, a zatim će pobijediti Turke i Slavenima dati slobodu od neverničkog jarma. Antihristi mu neće oprostiti velika djela, otpočet lova na njega, ubit će ga usred bijela dana u prijestolnici odanoj svome caru, otpadničkim rukama. Kao i ti, i on će podvig svog služenja zapečatiti carskom krvlju …
– Da li će onda početi, kako si prorekao, jaram antihristovske?
– Još ne. Cara-osloboditelja naslijedit car-mirotvorac, njegov sin, a tvoj praunuk, Aleksandar III. Slavno će biti njegovo carecanje. Ugušiće prokletu pobunu, zavešće mir i red.
– Kome će predati carsko nasljeđe? – pitao je dalje car.
– Nikolaju II – svijetom caru. Trnovim vijencem će zamijeniti carsku krunu, izdat će ga njegov narod, kao nekada Sina Božjeg. Biće rat, veliki rat, svjetski … Po zraku će ljudi kao ptice letjeti, pod vodom će plivati ​​kao ribe, smrdljivim sumporom će jedan drugog istrebljivati, izdaja će rasti i umnožavati se. Uoči pobjede srušit će se kraljevsko prijestolje. Krv i suze napojiće vlažnu zemlju. Seljak sa sjekirom uzet će u bezumlju vlast i nastupit uistinu kazna egipatska … A zatim će antikrist kao škorpion bičevati rusku zemlju, pljačkaće njene svetinje, zatvaraće crkve Božje, osuđivaće na smrt najbolje ruske ljude. Ovo je kazna Božja, gnjev Gospodnji zbog odricanja Rusije od svetog cara. O njemu svjedoči Biblija, psalmi su mi otkrili cijelu njegovu sudbinu:

‘Sad vidim da Gospodin čuva pomaznika svojega, sluša ga sa svetoga neba svojega. Jaka je desnica njegova koja spašava …
… s njim ću biti u nevolji, izbavit ću ga i proslavit ga. Duga života sit ću ga, i pokazat mu spasenje svoje ‘

Živi će uz pomoć Svevišnjega ustoličiti se na prijestolju slave, a njegov carski brat je onaj o kojem je otkriveno proroku Danijelu: ‘A u to će se vrijeme podignuti Mihailo veliki, koji brani svoj narod …’ Ispunit se ruska nadanja. Na Sofiji (crkvi) u Carigradu zasjat križ pravoslavni, dimom tamjana i molitvama ispunit se svijeta Rusija i procvjetat kao krin nebeski …
U očima prozorljivci Abela gorio je proročki oganj nezemaljske snage. I pade na njega jedan zrak zalazećeg sunca i u disku svjetlosti njegovo proroštvo je stajalo u bezuvjetnoj istini. Imperator Pavle Petrović se duboko zamislio. Abel je stajao nepomično. Između monarha i inoka protegla su se nevidljive niti tišine. Imperator Pavle Petrovič podiže glavu, u njegovim očima uperenim u daljinu odražavala se duboka uznemirenost.
– Ti kažeš da će se antihristovske jaram nadviti nad mojom Rusijom kroz sto godina. Moj pradjed, Petar Veliki, rekao je o mojoj sudbini isto što i ti. Smatram i ja da je dobro da o svemu što si mi prorekao o mom potomku Nikolaju II upozorim njega, da bi mu se otkrila knjiga sudbine. Neka zna prapraunuk svoj krsni put, veliko trpljenje svoje i slavu svoju … ureze, prepodobni oče, što si rekao, izloži sve pismeno: ja ću, pak, tvoje predskazanje da stavim u naročiti kovčežić, stavit ću svoj pečat na njega, i do mog prapraunuka tvoj rekord će se čvrsto čuvati ovdje, u kabinetu mog Gatčinskog dvorca. Idi, Abel, i moli se neprestano u svojoj ćeliji za mene, rod moj i sreću naše države.
I pošto je stavio navedeni rekord Aveljev u omotnicu, na njemu je vlastoručno napisao: Da naš potomak otvori na stogodišnjicu moje smrti …