Identifikacija je dio naše osobnosti. Od malena su nas učili da pripadamo određenoj: obitelji, naciji, staležu, religiji, političkoj opciji i mnogim drugim identifikacijskim opcijama koje su oblikovale naše osobnosti. Nakon što odrastemo smatramo kako mislimo svojom glavom, no zapravo smo duboko programirani i mislimo na način kako su nas oblikovali naši programeri. S vremenom biramo prijatelje, ljubavnike / ljubavnice i supružnike sukladno programima, svađamo se sukladno programima, mučimo se kroz život zbog programa te odgajamo djecu programirajući ih na iste one načine kako je to načinjeno nama. Rijetko koje ljudsko biće smogne snage prekinuti zli začarani krug hvatanjem u koštac s lažnim osobnostima koje su nas pretvorile u robove uglavnom neupadljivih kontrolora. Za većinu programiranje ima veze sa teorijama zavjere i raznoraznim metodama kontrole uma poput: MK-Ultra, greenbaum ili sličnih stvari s kojima su se “igrale” (i još uvijek se “igraju) tajne službe zbog vlastitih patokratskih načela i ciljeva. Na žalost, gotovo svi smo programirani i to od najranijeg djetinjstva, no rijetko koja osoba je spremna da počne razmišljati o tome jer većina perfidnih programa ima osiguravajući mehanizam s kojim se sami programi klasificiraju kao zdravi, sopstveni izbori. Iako neki programi imaju veze sa evolutivne razvojem ljudske vrste ili su neki povezani s empatijom, većina programa bi se mogla usporediti s programskim virusima koji napadaju naš “operacijski sustav” stvarajući parazite unutar vlastitog uma. MI, htjeli to ili ne, imamo izdajicu u našoj glavi. Objektivnost je pojam koji označava neovisan opis činjenica i stvarnosti, bez osobnog iskrivljavanja pri prijenosu informacije, točnije s potpunim izostankom osjećaja i predrasuda. Promislimo li malo o pojmu objektivnosti, shvatit ćemo da je ona nama nedostupna zbog toga jer se naše osobnosti tvore od predrasuda te se miješaju s raznoraznim osjećajima, bilo negativnim ili pozitivnim. Osjećaji koje imamo mijenjaju se sukladno identifikacijom, primjerice “volimo” li reprezentaciju svoje zemlje, automatski ćemo smatrati kako je “naš” neprijatelj bilo koja druga reprezentacija koja se ogleda s našim favoritom. Što je identifikacija (programiranje) jače i obimnije to će negativni osjećaji jača prema “neprijateljima”. Traži li se mišljenje takve osobe o vlastitoj “repki” sigurno nećete dobiti objektivan odgovor. S druge strane zaljubljenik u tren oka može “ljubav” pretvoriti u mržnju prema svom favoritu, što je programiranje dublje, što su iluzije veće, to je razočaranje snažnije i to se više pojavljuje bijes, ako “reprezentacija” ne IGRA sukladno iluzijom subjektivnog promatrača. Dok je u buketu subjektivnosti cijeli pregršt prevrtljivih iu trenu promjenjivih niskih emocija (strasti), dotle objektivnost prati emocionalna stabilnost i prisutnost viših socijalnih emocija. Objektivno sagledavanje uključuje velike količine znanja i raznoraznih informacija koje se šire okomito i horizontalno vezano za neku temu. Osobe koje su izrazito subjektivne po običaju imaju izuzetno sužen pogled na svijet te u pravilu imaju malo ili nimalo znanja o sebi i svijetu koji ih okružuje. G.I. Gurdjieff i PD Ouspenski su napisali vrijedne knjige o ljudskoj mehaničnosti i subjektivnosti, no oni su također obrazložili još vrednije načine kako se s njima uhvatiti u koštac. Bertrand Russell je 1924. o ovoj temi izjavio sljedeće: “Svi mi imamo tendenciju uobličavanja svijeta prema vlastitim predrasudama. Kako bi shvatili neke činjenice koje prkose mišljenju većine, potrebno je uložiti stanoviti napor, potrebno je pokrenuti um. Mnogi ljudi bi radije umrli nego započeli razmišljati svojom glavom, zapravo takve osobe jedino to i naprave – umru. “Iako je ljudski um iskvaren raznoraznim vanjskim suptilnim programiranjem: obitelji, prijatelja, učitelja, svećenika, supružnika i drugih, ne smijemo zaboraviti još jednog čudnovatog izdajicu u našoj glavi. Mozak je toliko složen da najmodernija znanost tek otkriva neke od njegovih tajni. Mozak i um su povezani kako zbog fizičkih faktora koji su očigledni svima, tako i zbog stanja i funkcija koji su tek odnedavno otkriveni. Jedan od takvih primjera nedavnih otkrića neuroznanosti je funkcioniranje kolikulusa u srednjem mozgu – gornji kolikulus (Coliculus Superior) i kolikulusa u moždanom stablu koji diktira upravljanjem motorike očnih mišića. Kolikulus kontrolira naše oči gdje će one biti usmjerene i što ćemo vidjeti. Sve ove informacije bi bile izuzetno suhoparne i dosadne da se nije otkrilo kako kolikulus regiji emocionalnom dijelu mozga, koji je aktivniji što su predrasude veće. Drugim riječima što smo mi više subjektivni to manje vidimo! Sigurni smo da ćete moći pronaći brojne primjere željnog razmišljanja i nemogućnosti “viđenja” stvarnosti onakve kakva zaista je, no način na koji kolikulus djeluje lako objašnjava zašto neki ljudi ne mogu vidjeti informacije koje bi eventualno donijele oslobađajuću depresiju i znanje koje štiti. Subjektivni ljudi ne mogu vidjeti istinitu sliku zato što njihovi emocionalni centri ne prihvaćaju istinitu sliku zbog niza predrasuda. Ljudska bića su u stanju povećaju svoju objektivnost uz učenje, provjeravanje informacija, njihovo shvaćanje i apliciranje naučenoga. Pa ipak nemaju svi ljudi želju, postavljati pitanja i tražiti odgovore. Što je najtužnije, velika većina ljudi se ponaša gotovanski smatrajući da im pitanja nisu potrebna jer imaju sve potrebne odgovore. Takve osobe ne samo da imaju izuzetno uzak vidokrug već ih uznemiravaju svi oni koji istražuju, traže i uče. Osoba koja smatra kako nema što učiti i naučiti (jer je svijet grozan, jer ne može ništa promijeniti, jer treba puno vremena i energije kako bi se išta naučilo itd.) Će stalno ponavljati životne pogreške i pitaće se: zašto se ovo meni događa, što sam ja Bogu skrivio / skrivila te će krivca za vlastite promašaje tražiti u drugim. Uvjerenja koja su pojačana identifikacijom često okidaju niz negativnih faktora, neki od njih čak imaju veze sa atrofijom mozga. Razmišljamo li na način kako nemamo što naučiti i kako su naša stajališta apsolutna, naš mozak atrofira. Jedino uz stalno vježbanje najrastrošnijeg organa u tijelu možemo osigurati njegovo optimalno zdravlje. Dodamo li k tome nepravilnu prehranu bez korisnih masnoća, vitamina i minerala, ne omogućimo li mozgu stvaranje acetilkolina koji su zaslužni za pravilnu kogniciju, ne koristimo li ga, dozvolit ćemo da on propadne. Uvjerenja su povezana is našim egom, ego je ništa drugo već splet lažnih ličnosti koje ne žele učiti i koje ne žele priznati kako prave pogreške. Gurdjieff smatra da je uništavanje takvih lažnih ličnosti jedino moguće uz stalno učenje, traganje za programima, njihovo razotkrivanje i “buđenje iz egoističnog sna”, te pomoć “škole” točnije onih ljudi koji imaju jednak cilj “bijeg iz nevidljivog zatvora”. Istinu možemo sagledati uz pomoć 2 centra, intelektualnog (učenje, istraživanje i aplikacija naučenog, kritičko razmišljanje) i ponekad emocionalnog (osjećaj krivnje, njeno priznanje, suosjećaj i empatija), pa ipak većina ljudi na istinu reagira s nižim emocionalnim centrima te s obzirom na identifikaciju i sveopće programiranje tu istinu može doživjeti kao izravni napad koji im pričinjava psihičku i fizičku bol. Bol zbog suočavanja s istinitim informacijama je veća što je iluzija veća. Najveći broj ljudi koji se suočavaju s istinom (ako vjeruju u laži) automatski osjetiti bijes i ljutnju te najniže moguće porive jer žele ostati živjeti u vlastitoj iluziji. Unatoč činjenici da je iluzija i laž smeće s kojem se “kite” naše lažne ličnosti, ljudi će se grčevito držati tog smeća kao da im sam život ovisi od istih. Iako bi neki mogli vjerovati kako je gotovo nemoguće promijeniti “krivu Drinu” sve ovisi o nama samima. Želimo li tragati za virusnim programima u našim umovima, priznamo li vlastitu mehaničnost, želimo li kvalitetnije i bolje živjeti, želimo li se naoružati znanjem o sebi i svijetu u kojem živimo, tada će bol koju osjećamo pri rušenju iluzija označavati “pozitivnu dezintegraciju” koja će nam omogućiti izgradnju objektivnosti. U različitim studijama koje su objavile u zadnjih 60 godina, postaje očito kako naš IK s godinama pada. Kako je takvo što moguće u informacijskoj eri? Do duše, postoji još jedan nevjerojatan mehanizam koji nam onemogućava “micanje s mrtve točke” riječ je o blokadi ili smanjivanju kvocijenta inteligencije u slučaju ako sve svoje nade i želje polažemo u “vjerovanje”, iako se o tome jako puno istraživalo i pisalo, malo želi promijeniti takvo stanje jer smatra kako ga vjera u nešto ili nekoga čini: pravednim, moralnim, dobrim te olakšava “iskupljenje” od krivnje bez ikakvog rada na sebi. Otkrivanjem informacija koje “bole” ćemo sigurno upasti u po koju “debelu” depresiju, no shvatite to kao proces asimiliranja znanja (naročito za informacije koje nam se mogu učiniti negativnima i teške za probavu). Neki znanstvenici smatraju kako depresije nastaju zbog upala u određenim dijelovima mozga, iako ovo strašno zvuči, one nestaju kako primjenjujemo naučeno znanje. Ovaj, do sada nepoznat proces, bi u suštini mogao objasniti da znanje zaista štiti. Stoga, ako zaista želimo sebi dobro, prionimo na posao i ponovno krenimo s edukacijom, ako znamo što nam se događa kada odbijamo pomisao o svojoj programiranosti, tada zaista nemamo drugu alternativu doli “da zagrijemo stolicu” i pozabavimo se sa “smećem” u našoj glavi. Želimo vam sve najbolje u otkrivanju i uništavanju vlastitih programa.