Prvi put otkako se proučava SBS, klinička smrt bila je jasno definirana – kao ‘kada zbog nedovoljnog priljeva krvi u mozak nastupi gubljenje svijesti kao posljedica dišnih i cirkularnih smetnji’. Upotrebom EKG monitora trajanje kliničke smrti može biti i vremenski točno određeno – između 45 sekundi i dvije minute.
Momčad odlučio da se pacijenti ispituju što prije poslije nihovog vraćanja u život. Liječničko osoblje ih je pitalo da li imaju bilo kakvo sjećanje na razdoblje njihovog besvjesnog stanja, i ako imaju, kakve pojedinosti o tome mogu reći. Godinu dana kasnije, tim ih je ponovo ispitivao da bi ustanovio da je SBS utjecao na njihove živote.
Prema njihovom istraživanju, od 62 bolesnika koji su prijavili SBS (49 muškaraca i 13 žena), u prvom razgovoru većina se sjetila nekih klasičnih elemenata fenomena SBS – osjećaje spokojstva, napuštanje tijela, promatranje vlastitog uskrsnuća odozgo, ulaska u tunel, susreta sa suštinom svjetlosti , viđenja preminulih rođaka i onda donošenja svjesne odluke o povratku u tijelo. Trideset petero pacijenata doživjelo je ono što se naziva ‘duboki SBS’ – prošli su kroz nekoliko klasičnih elemenata, ali precizno su se sjetili detalja svega što se događalo.
U narednom razgovoru godinu dana kasnije, novih 18 pacijenata je prijavilo SBS. Istraživači kažu da su ti pacijenti osjećali da je njihovo iskustvo bilo suviše osobno da bi ga prepričavali odmah nakon događaja i da su tu priču zadržali za sebe. Doktor Van Lommel je zaključio da dužina iskustva nije u vezi s dužinom prestanka rada srca, niti ličnost pacijenta ima neke veze s kvalitetom iskustva. To proturječi teoriji britanskih skeptika kakav je i dr Sjuzan Blekmor. Ona smatra da ekstrovertirane ličnosti i one koje se sjećaju svojih snova prije mogu dati podrobne izvještaje o SBS-u, ali za koje ona misli da je to stanje vjerojatno proizvod previše razvijene mašte.
Iako znanstvenici kažu da je prerano prosuđivati ​​o tome da li takva vrsta iskustva mijenja živote pacijenata, činjenica je da su neki ateisti poslije toga prigrlili vjeru, a mnogi prethodni pacijenti postali su društveno svjesni i počeli su raditi za razne dobrotvorne organizacije. Na život, smrt i druge ljude sada gledaju mnogo pozitivnije.
Nizozemski liječnici su ovim istraživanjem stavili pod sumnju jedan od osnovnih postulata fiziologije – da je naša spoznaja jedna od najvažnijih funkcija mozga. Oni uporno i sa sigurnošću tvrde: kada mozak prestane funkcionirati, spoznaja nastavlja svoje postojanje. Sigurno je da mozak nije nikakva misleća tvari i vjerojatno takva materija i nema.
Poznato je da prilikom prelaska u drugi svijet, mnogi ljudi vide i osjete neobične stvari i dožive vizije. Statistički podaci izvedeni iz desetogodišneg istraživanja govore sljedeće: od 344 pacijenta i 509 reanimacija, samo su 62 osobe (18%) govorile o nekim sjećanjima. Nizozemci su odredili deset znakova SBS i odredili učestalost pojave. Više od 56% od grupe ispitanih iskusili su za vrijeme kliničke smrti pozitivne emocije. U 50% slučajeva nastupa spoznaja o vlastitoj smrti, dok je susrete s umrlim ljudima doživjelo 32% ispitanika, a 31% onih koji su preživjeli kliničku smrt govori o putovanju kroz tunel. Slike zvjezdanog neba vidjelo je 29% pacijenata, a samog sebe 24% ‘umrlih’. O blještavom svjetlu govori 23% ispitanih, a samo jedan čovjek je vidio jarke boje. Slike iz prošlog života koje se smjenjuju vidjelo je 13% pacijenata, a 8% njih govori o tome da su jasno vidjeli poznatu granicu između svjetova života i smrti. Nitko od ispitanika nije osjetio negativne niti bilo kakve emocije koje bi ih uplašile. Upečatljivo je i to što o vizualnim utiscima pričaju i ljudi slijepi od rođenja, gotovo do riječi ponavljajući priče onih koji mogu vidjeti.