I ugledni profesor Boris Poršnjev, član ruske Akademije znanosti i autor brojnih znanstvenih rasprava, smatra da Almaši uistinu postoje i da je samo pitanje vremena kada će to i znanost konacno potvrditi.
Na temelju brojnih autentičnih izvještaja, Poršnjev je objavio možda najtemeljniji opis tog divljeg stvorenja: ‘Nema krzno, nego oštru dlaku kroz koju se ponekad nazire koža. Mladi se rađaju bez dlake, a lubanja im je na tjemenu cunjastog oblika. Zubi su im poput ljudskih, ali nešto krupniji, s jače razmaknutim očnjacima … Često grabe predmete prstima i dlanom, a da pri tome ne koriste palce. Mogu trčati vrlo brzo, gotovo kao konji, penjati se po drveću i plivati ​​u riječnim brzacima … mužjak i ženka ostaju zajedno čitav život i često se sklanjaju u špiljama. Neugodno smrde, umiju bacati kamenje, ali ne i izrađivati ​​oruđe. Vole se grijati uz žar napuštenih vatri, ali ih sami ne znaju upaliti i održavati. Jedu male životinje i biljke, a kreću se uglavnom u sumrak ili noću … ‘
Poršnjev je imao priliku proučiti i brojne izvještaje s Kavkaza o susretima pojedinaca s tamošnjim divljim ljudima, koje lokalno stanovništvo naziva imenima – ‘Kaptár’ i ‘blaban-Gulija’. Njihovo viđenje zabilježeno je u mnogim područjima kavkazskog gorja što se proteže na prostore Azerbejdžana, Gruzije i Dagestana, a Poršnjev je posebnu pozornost obratio jednom odista nesvakidašnjem slučaju – divljoj ženi, koju su, kao posve mladu, zarobili stanovnici sela Thkine, na rijeci Mokvi.
Žana, kako su joj kasnije dali ime, nakon hvatanja bila je vezana lancima i držana u obližnjoj pećini, ali se za tri godine toliko pripitomila da je prvo premještena u drveni kavez, a onda u seosku kolibu. Imala je sivkastocrnu kožu obraslu kratkim, gustim crvenkastim dlakama. Budući da nije nikada naučila govoriti, sa seljanima je komunicirala neartikuliranim, grlenim glasovima. Imala je široko lice s jako ispupčenim jagodicama, velika usta, isturen snažan podbradak i snažne čeljusti, velike bijele zube i ‘divlji izraz na licu’. Žana je mogla trčati brzo kao konj. U početku se bojala pasa, ali je uskoro naučila da se pomoću komada drveta brani od njih. Naučila je bacati kamenje. U početku je jela samo voće, a kasnije sve što bi joj se nudilo, ali je osobito voljela meso i pivo.
Nakon nekog vremena, Žana je zatrudnila s jednim seljakom po imenu Sebekija, ali joj je dijete umrlo odmah nakon poroda. Kasnije je imala još dva sina i dvije kćeri čiji potomci i danas žive. Godine je 1964. Poršnjev posjetio dva Žanina unuka, rudara na Kavkazu, i saznao da je Žanin mlađi sin Khvit umro s 65 godina, a da je starija kći Gamassa bila tri puta snažnija od najsnažnije žene u selu i da je imala tamnu jako dlakavu kožu .
Svi Zanini potomci imali su izuzetno izraženu sposobnost oponašanja različitih životinjskih glasova i znali su se, navodno, sporazumijevati s divljim životinjama!
Nekoliko godina nakon Poršnjevog boravka na Kavkazu, jedan je drugi ruski istraživač, dr. Igor Burtsev, otkopao grob Zaninog starijeg sina Hvika, koji je umro 1953. godine, i iz groba uzeo lobanju, kako bi je znanstveno obradio. Dvogodišnja ispitivanja su pokazala značajne razlike između kostiju i sastava lobanje sina divlje žene i ‘normalnih’ ljudi!
Ako točna ova zanimljiva priča ruskog znanstvenika Borisa Poršnjeva, i ako je Žana odista pripadala obitelji ‘divljih ljudi’, onda je ona mogla biti jedino živa neandertalka, jer inače ne bi mogla imati potomke s čovjekom. Nesumnjivo, pripadala je našoj vrsti – Homo sapiens – ali nije bila Homo sapiens sapiens, nego samo Homo sapiens neanderthalis!
Neki od najzanimljivijih ruskih izvještaja o divljim ljudima, posljednjih desetljeća najčešće dolaze iz dalekog i neistraženog Sibira. Tamo su, u beskrajnom carstvu močvara, tajgi i crnogoričnih šuma, na prostranstvu većem od 7,500,000 četvornih kilometara, navodno, zabilježeni mnogi susreti s čudnim, kosmatim čovjekolikim kreaturama.
Provjerom i analizom mnogobrojnih izvještaja došlo se do zaključka da se radi o dva tipa misterioznih divljih bića, jedan nevjerojatno sliči suvremenog čovjeka, a drugi, koji je mnogo krupniji, sličan je himalajskom jetiju. Prvi se tip snježnih ljudi sreće jedino na području sjeveroistočno od Jakuta, u istočnom Sibiru, a drugi svuda – od Urala, na zapadu, pa sve do poluotoka Kamčatke, na dalekom istoku.
Budući da je područje Sibira, golemo poput kontinenta, vrlo rijetko naseljeno, stanovništvo je nomadsko i živi od sobova i lova, najčešći izvještaji o uzbudljivim susretima s divljim ljudima dolaze od znanstvenika, često i akademika, koji u Sibiru tragaju za novim rudnim nalazištima ili se bave istraživanjima sibirske flore i faune.
Jedan je od njih, geolog Vladimir Puškarev, 1978. godine u moskovskom časopisu ‘Tehnika malađoži’, objavio opširan tekst o ljudima koji su se sreli s misterioznim divljim čovjekolikim spodobama. Posebno zanimljivo bilo je svjedočanstvo lovca Luke Vasiljevića Tunzjanova iz jednog gradića u okrugu Vasjakovo, na obali rijeke Ob.
‘Jedne sam se večeri vraćao iz Jaraskogorda u Vasjakovo. Sa mnom su bila i moja dva lovačka psa. Odjednom su počela rezati i pojurili su naprijed, ali su se brzo vratili s repom među nogama i cvileći prestrašeno. U tom su trenutku iz šume izašle dvije krupne dvonoge spodobe. Jedna je bila viša od dva metra, druga nešto niža. Na sebi nisu imale nikakvu odjeću, iako smo bili u studenom mjesecu. Koža im je bila obrasla gustom kratkom dlakom, poput krzna. I lica i tijela su im bila tamna. Brade su im bile isturene naprijed, a ruke neobično dugačke. Korak im je bio neobičan, drukčiji nego čovječji, jer su u hodu nekako čudno zabacivali noge. Prošli su desetak metara od nas, neobazirući se ni na mene ni na preplašene pse. ‘
Kada je Puškarev upitao Tunzjanova tko bi mogla biti neobična stvorenja, lovac je nehajno odgovorio:
– Ne znam. U našem kraju takva bića nazivamo ‘uten-ehti-agen’ – onaj koji luta šumom!
Zanimljivu priču navodi i Myra Shackley u svojoj knjizi ‘Wild Men’:
‘U jednom se ruskom muzeju čuva neobičan dokument. To je izvješće šefa ruske carske žandarmerije u Berezovo o ‘ubojstvu čudovista’, koje se dogodilo u tajgi u ljeto 1846. godine. Ubili su ga dva lovca na životinjska krzna, F. Likisov – Samojed i Z. Obil – Ostjak, u tundri kraj Berezova, u zapadnom Sibiru. Dokument se čuva u arhivi Povijesnog muzeja u Tobolsku.
Dvojica trapera naišla su na čudovište u tajgi i kada su ga opkolili njihovi ljuti psi, Likosov je dohvatio pušku i ustrijelio ga. Traperi su ga temeljito razgledali i ustanovili da mu je tijelo obraslo gustom smeđom dlakom, da je mužjak i da sasvim pouzdano nije medvjed. Zbog sumnje da su ubili čovjeka, po nalogu viših vlasti obavljena je temeljita istraga i tako je nastao spomenuti dokument. ‘
Iskazi o susretima i viđenjima divljih ljudi nerijetko dolaze i sa krajnjeg ruskog istoka. Inženjer Aleksandra Burcu objavila je zbirku svjedočanstava iz okruga Cukci i Lamut, na poluotoku Čukotka, a tamošnje nomadsko stanovništvo ima i naziv za ‘svog divljeg čovjeka’. Nazivaju ga mirigdi ( ‘široka ramena’ ili ‘plećati’), a opisuju ga kao vrlo visoko i snažno Dvonoga biće, obraslo krznom i s glavom usađenom u ramena.
Mirigdi se može sresti samo za vrijeme kratkog ljeta, hrani se biljem i sirovim mesom, koje trga rukama a ne zubima i onda stavlja u usta i jede. Pored mirigdija, na poluotoku Čukotka, u Beringovom moru, živi i kiltan ( ‘Buljooki’), koji je stasom nešto manji, ima izrazito velike i buljave oči, gospodari planinama i rado krade plijen lovcima.
I na obližnjoj Kamčatki nomadi često sreću divlja čovjekolika bića obrasla gustom dlakom. Nazivaju ih različitima imenima – Terike ( ‘čovjek zore’), girkicavil ( ‘brzonogi’), ariša ( ‘čovjek doline’) Julin ( ‘piljastoglavi’) ili imenima koja nemaju nikakva značenja, kao – Arinka i rekha! Podjednako kao u Rusiji, iu Kini je rasprostranjeno uvjerenje da divlji, snježni čovjek živi u neistraženim predjelima nepristupačnih planinskih masiva, poput Quinling, Bachan, Shenongjia i Himalaje. Posebno je Shenongjia oduvijek smatran misterioznim.
Prema jednoj legendi, Shenong, bog poljoprivrede i stočarstva, morao je zbog visine tih planinskih vrleti, sagraditi skele da bi se mogao popeti na visoravan na kojoj je htio skupljati ljekovito bilje. Upravo tako je i dobio svoje ime ovaj planinski masiv, jer rijec ‘jia’ na kineskom znači ‘skele’: Shenongjia – senongove skele!
Prvo ‘znanstveno’ promatranje jednog kineskog jetija, kako navodi dr. Myra Shackley, obavio je biolog Wang Zelin, koji je odrastao i diplomirao u SAD. On je 1940. godine, kao znanstveni suradnik Nacionalnog komiteta za regulaciju Žute rijeke, doživio nešto što nikada u životu neće zaboraviti.
‘Krajem rujna’, zapisaće kasnije Wang Zelin, ‘dok smo se u dva automobila vozili ravnicom Niang Niang i na 10 kilometara se približili gradu Jianglua, odjednom smo začuli nekoliko pucnjeva. Nakon pola kilometra vožnje, zaustavili smo se kraj grupe seljaka, okupljenih oko vojnika s puškom. Seljaci su nam uzbuđeno dovikivali: ‘Upucao je divljeg čovjeka! Upucao je divljeg čovjeka! … ‘
Na putu je, ležalo tijelo nekakvog stvorenja kakvo do tada nikad u životu nisam vidio. Stvorenje je bilo visoko najmanje dva metra, a cijelo mu je tijelo bilo obraslo veoma gustom Ridjasti dlakom, dugačkom otprilike 1 cun (3 cm).
Budući da je stvorenje ležalo na trbuhu, nekoliko ga je seljaka okrenulo na leđa. Pokazalo se da je to ženka s velikim dojkama. Bradavice su joj bile upadljivo crvene, po čemu se moglo zaključiti da još doji mladunce. Kosa na licu je bila sasvim kratka, oči duboko usađene, a usne jako debele i ispupčene. Glava joj je bila uska, s jako ispupčenim jagodicama, a kosa dugačka 1 chi (30 cm).
Lice stvorenja me je jako podsjetilo na lice pekinškog pračovjeka (kineski Homo erectus). Seljaci su mi kasnije pričali da su viđali dva takva stvorenja, mužjaka i ženku. Kretali su se na stražnjim nogama, držeći se jako uspravno, visoki oko dva metra i strahovito snažni. Nisu znali govoriti nego su samo urlikali, režali i groktao. ‘
U Vuhanu se organizirala jedna od najkompletnijih znanstvenih ekspedicija koja je imala zadatak provjeriti izvještaje iz provincije Hubej da u tom neistraženom kraju divlji ljudi nanose velike štete lokalnom stanovništvu. Prema šturim podacima objavljenim u Pekingu, u Hubeju je živjelo najmanje 300 ljudi, koji su se sreli s čudnim ljudskim kreaturama. Koliko je u tim neobičnim izvještajima bilo istine?
Na ovo pitanje, potražen je odgovor kod uglednog kineskog znanstvenika Tczoua Guoshinga, istrazivača Muzeja prirodne povijesti u Pekingu, koji je već nekoliko puta bio u ekspedicijama, što su pod visokim okriljem kineske Akademije znanosti, boravile u divljim predjelima provincije Hubej.
– Ne, ne vjerujem da se radi o divljim ljudima. U pitanju je, mozda, neka rijetka vrsta kratkorepih majmuna – odgovorio je kratko profesor Guoshing i podsjetio na zanimljivu činjenicu. S obzirom na to da Kinezi vrlo brižljivo bilježe kroniku svih pojava vezanih uz prirodu, iu ovom su slučaju okrenuli knjige i pronašli da se još od dinastije Tang, u 7. stoljeću, makar jednom u stotinu godina, pojavljuju podaci o neobičnom stvorenju za koje se kasnije ispostavlja da je bio majmun.
Ipak, seljaci iz Hubeju vjeruju u postojanje divljih ljudi. O njima govori narodno stvaralaštvo, a jedno predanje za koje većina Hubejaca duboko vjeruju da je istinito, govori o tome kako je prije nekoliko desetljeća divlji čovjek sišao s nepristupačnih vrleti i s jednog pašnjaka kidnapirao neku sirotu čobanicu. Selo je organiziralo hajku, ali nije našlo ni snježnog čovjeka, a niti mladu seljanku. Napokon, kada je događaj počeo padati u zaborav, poslije dvije-tri godine, u selu se pojavila nesretna čobanica i sa sobom donijela muško dijete neobična izgleda. Ispričala je sve detalje svog tragičnog doživljaja, a za dijete je priznala da mu je otac nitko drugi nego – jeti! Znanstvenici koji su proučavali neobično muško dijete nisu mogli potvrditi priču, ali je nisu ni demantirali, a kako je uskoro sirota žena skrenula s uma, ova nevjerojatna priča nikada do kraja nije sasvim razjašnjena.
Kineska Akademija znanosti od 1976. godine primila je preko 150 obavijesti o viđenjima snježnog čovjeka, a posebno su zanimljiva dva slučaja: 32-godišnja je seljanka Gong Julan ispričala da je kosila travu kada je ugledala divljeg čovjeka kako se polako kreće prema nekom stablu u blizini . Bio je visok i hodao je uspravno, a tijelo mu je bilo prekriveno gustom dlakom. Imao je dugu kosu koja mu je padala do ramena. Prislonio se uz stablo i dugo češao.
Znanstvenici koji su provjeravali istinitost ovog slučaja, odista su na stablu – na 130, 180 i 200 centimetara iznad zemlje, što je odgovaralo visini struka, ramena i glave jetija – našli sive i smeđe dlake duge od 3 do 6 centimetara. Analizom u znanstvenim laboratorijima u Pekingu došlo se do nedvosmislenog zaključka da su dlake u osnovi iste strukture i sastava kao kod primata, te da se značajno razlikuju od medveđih!
Drugi je slučaj još zanimljiviji: jedne noći u svibnju 1976. godine, dok su se pustom cestom vozila šestorica članova partijskog komiteta lokalne šumarije, pred njihovo vozilo je iskrsnulo neobično divlje stvorenje. Bilo je visine normalnog čovjeka, kretalo se uspravno, na dvije noge, a tijelo mu je bilo prekriveno crvenkasto-smeđom dlakom. Istražna komisija je temeljito preslušala svu šestoricu očevidaca, koji su tvrdili da u pitanju nije bio medvjed niti majmun. Jedino ih je lice čudne spodobe podsjećalo na gorilu!