Izvantjelesno iskustvo, također poznato i kao astralno putovanje ili astralna projekcija, jednako je prirodno kao spavanje ili disanje. Tijekom VTI-a, ljudska svijest djeluje neovisno o fizičkom tijelu u nefizičkoj (ili vanfizičkoj) dimenziji. Ponekad se to doživljava s određenom sviješću o onome što se događa, ali obično nije tako – što znači da osoba neće imati nikakva sjećanja na svoje iskustvo. VTI se spominju kroz čitavu ljudsku povijest. Bez obzira na kulturu, socioekonomski sloj, spol, jezik, nacionalnost, vjeru, civilizaciju i doba, od najstarijih plemenskih društava do modernih društava XXI stoljeća, ljudska bića spominjala su izlazak i kasniji povratak finotvarnog tijela u fizičko tijelo s izuzetno visokim stupnjem dosljednosti u opisivanju brojnih različitih obježja ove pojave.
Rani dokazi postojanja VTI-a javili su se u starom Egiptu prije 3.000 do 5.000 godina. Egipatski svećenici bili su svjesni postojanja astralnog tijela; zvali su ga Ka. Opisi VTI-a kasnije su se pojavili u staroj Grčkoj, u zapisima brojnih filozofa, uključujući Platona i Herodota. Slučajevi svjesne projekcije također su dobro dokumentirani u Bibliji, primjerice u Ezekielu III: 14; Ivanovoj apokalipsi 1: 10-11 i 4: 2; iu poslanicama Pavla iz Tarza, npr., II Korinćanima 12: 2.
Tijekom srednjeg vijeka, zbog represivnog utjecaja Inkvizicije, VTI se proučavao i prakticirao u tajnosti, unutar ezoterijskih i okultnih pokreta. Skupljene informacije nisu bile dostupne širokoj populaciji. Ta potreba za tajnošću doprinijela je izmišljanju raznih mitova i neistina o opasnostima astralnog putovanja koji su se održali sve do danas. U XVIII i XIX stoljeću, velik broj pionira u ovom području istraživanja ostavio je jak utjecaj na društvo objavljivanjem raznih djela. Među njima su najznačajniji švedski filozof Emanuel Swedenborg, francuski romanopisac Honore de Balzac, sa svojim (autobiografskim) romanom Louis Lambert, i tvorac spiritizma, francuz Alan Kardec.