Godine 1970. jedan litavski znanstvenik, nastanjem u Njemačkoj, doktor Konstantin rodive (slika dolje lijevo), šokirao je parapsihološkim zajednicu na engleskom govornom području svojom knjigom ‘Proboj’, koja je prije toga objavljena u Njemačkoj. Rodiv je osobno radio s Jürgenson i tvrdio je da i sam snima tajanstvene glasove pomoću magnetofona kao i da će to rado demonstrirati svakome tko želi ga posjeti.
Njegova zapažanja dobrim dijelom slagala su se sa Jurgensonovim. I on je, na primjer, potvrđivao da ovi glasovi govore poliglotski mješavinom jezika. Dalje, da odgovaraju na izravna pitanja ako im se upute za vrijeme seanse snimanja. I najzad, da svatko, posjedovao ili ne, sposobnosti VANCULNOG opažanja, može snimiti ove glasove pod uvjetom da je uporan i da eksperimenti traju dovoljno dugo.
Međutim, rodive nije bio pristalica ‘open mike’ tehnike, odnosno metode ‘otvorenog mikrofona’, koji je primjenjivao Jurgensen, i radije je snimao izravno iz radija, na opsegu bijelog šuma. Ovo mu je ponekad stvaralo probleme. Snimljeni glasovi najčešće su bili slabi i skeptici su govorili da su to, u stvari, fragmenti komercijalnih emisija. a nije ga baš proslavilo što je jedanput greškom snimio emisiju Radio-Luksemburga.
Ni ova teorija, koju su kritičari često potezali, ne može objasniti široku gamu Rodivovih magnetofosnkih efekata. Mada su mu se događali kiksevi da povremeno uhvatiti radiosignale i omaškom ih protumači kao ‘psihičkeglasove’, bezbroj puta ovi ‘glasovi’ jasno su izgovarali njegovo ime. To su morali priznati čak i njegovi protivnici. Primjerice, Trinity College u Cambridgeu u Engleskoj, dao je 1970. godine odsustvo za znanstveno-istraživački rad izvjesnom Davidu Elisu da bi proučio rodin glasove. Iako Ellis nije kategorički podržao zaključak o paranormalnosti ovog fenomena, u tekstu koji je 1974. objavio u magazinu ‘Psychic’ nalazi se i sljedeće opažanje: ‘Kad je prisutan doktor rodive, glasovi se ponekad obraćaju i drugim sudionicima, inače uglavnom govore s doktorom – čiji je nadimak ‘Kosti’. Naročito su zanimljive primjedbe kad je on odsutan. Snimak može početi riječima: ‘Trebamo Kosti’ ili ‘Kosti nam treba ovdje’ ili glas može zamjeri ‘Sakrili ste Kostija’.
Do svoje smrti, rodive je mnogo puta dozvoljavao da ga znanstvenici testiraju i organizirao je brojne ‘probne’ demonstracije diljem Europe. U vrijeme kada je jedna britanska izdavačka kuća još razmatrala prijedlog da objavi njegovu knjigu, on je doputovao u Englesku da osobno prikaže svojim eventualnim izdavačima kako vrši snimanje. U prosincu 1969. godine u jednom londonskom studiju za snimanje izveden je kontrolirani eksperiment. Izdavači su doveli jednog inženjera, poznavatelj svih finesa snimanja, nadgledati opit. Rodiv je isprva imao teškoća uloviti glasove u ovoj sredini na koju nije bio navikao i prvi pokušaji mu nisu uspjeli.
Jedan od gostiju koji su s rodive razgovarali o tehničkim pojedinostima, izjavio je da bi prihvatio samo nepobitan dokaz. Na primjer, ako bi glas izgovorio ime neke prisutne osobe. Pošto bi bilo zaista nevjerojatno da to ime ‘lebdi u zraku’, emitirano iz neke radio stanica, za njega bi to bio dokaz da glas stvarno pokušava uspostaviti kontakt. U međuvremenu, radio-inženjer ponovo je uključio magnetofon. Korištena je nova magnetofonska traka. Poslije dvije minute rodive je zatražio da čuju snimljeni materijal. Četiri čovjeka požurila su ka magnetofonu. Odande je, jasno i bez i trunke sumnje, dopro ritmički glas koji je govorio otprilike dvaput brže od ljudskog: ‘rodive tamo.’
Od svih ljudi najviše se zgranuo inženjer. On je glatko odbijao mogućnost da neki glas ipak bude zabilježen na traci. Ali, glas bio tu i izgovorio je ime osobe koja je u eksperimentu igrala ključnu ulogu.