U Srbiji se s vješticama i Vesca svakako blaže postupalo nego u ostalom dijelu Europe, mada nažalost, nema bližih podataka o njihovom radu za vrijeme čaranja. Izgleda da su naši najstariji vješci radi čaranja vadili iz grobova mrtvace, a potom ih spaljivali. O ovome postoje podaci od kojih je najstariji Dušanov zakonik iz XIV stoljeća. Članak 20, po prizrenskom rukopisu glasi:

‘Kada se desi da se mađionstvom ljudi iz grobova vade te sazizu, ono naselje koje bi to učinilo, platiće vraždu, a raspopiće se pop koji je došao na to’.

O sličnom otkopavanju mrtvaca, sačuvan jedan zanimljiv izvještaj iz 1725. godine. To je izvješće austrijskih vlasti, pošto je tada sjeverna Srbija pripadala Austriji, o tome kako se u selu Kisiljevu, blizu Velikog Gradišta, preko ljeta 1725. odigrao nevjerojatan događaj. Umro je neki Petar Blagojević i sahranjen je po srpskim običaju, a zatim i izvađen iz groba i spaljen.
‘Po smrti Petrovoj, umrlo je u istom selu za osam dana, devet osoba i to od bolesti koja je trajala svega 24 sata. Sve osobe su na samrtničkim posteljama izjavljivali kako im je spomenuti Petar Blagojević dolazio u snu, naslanjao se na njih, davio ih i tako su morali umrijeti … Isto tako i ostali stanovnici sela, postali su ozlojađeni i ovo njihovo stanje utoliko se pojačavalo što je i žena pokojnog Blagojevića pobjegla iz sela. Ona je, prije nego što je otišla, izjavila kako joj jemuž dolazio mrtav, i tražio da mu da njegove opanke … ‘
Početkom XIX stoljeća je i Hajduk Stojan, po kazivanju Vuka Karadžića, ubio neku babu za koju je mislio da mu je kao vještica pojela dijete. Traženje pravde ovim putem je svakako u vezi sa vjerovanjem da je Bog previše pravedan da bi mogao biti na strani grješnika.
16.marta 1795. godine pisao je crnogorski mitropolit Petar I arhimandridu manastira Savine u Boki Kotorskoj, Inokentiju, priopćiti popu Jeftimiju i ostalom narodu muškog i ženskog spola iz Mokrinje u Boki Kotorskoj, koji su sudjelovali u kamenovanju jedne žene za koju su držali da je vještica, da su ‘lišeni svetog pričešća i od svete crkve osuđeni kao samovoljne ubojice’. Sem dobro poznatog kamenovanja vještice su bacane iu ‘bezdane jame’, koje su potom zatrpavane kamenjem. Posljednjih godina Karađorđeve vlade, u Srbiji se pojaviše i mnogi proroci i vračare, koji su proricali da će Karađorđe ostaviti zemlju, da će Srbija pasti i da će Turci opet zavladati narodom.
U selu Žabarima su Panunu, ženu Pavla Stanojevića ‘po zapovjedi Karađorđevoj kao vješticu privezali uz ražanj, pa je pekli među dvije vatre, pa je najposlije, kad se nije htjela odati, spale, te izgori zgrnuvši one obje vatre na nju. A Petra Joksića iz Topole maćehu, opet kao vješticu, ubiju iz pištolja i isjeku noževima.
Bilo se čulo da u selu Nevade, blizu Gornjeg Milanovca, ima neka takva vračara. Nju je pobio bivši Karađorđev vojvoda i zet Antonije Pljakić. To je bio zvijer čovjek. On je jednu babu – vješticu, živu ispekao usred Knjaževca.
Na ovako strašna postupanja sa ženama za koje se vjerovalo da su vještice, reagirale su i crkvene i državne vlasti veoma oštro. Trideset prvi paragraf ‘Karađorđeva kriminalnog zakona’, za koji se vjeruje da je iz vremena poslije 1810. godine, naređuje sljedeće: ‘Tko se usudi vještice tražiti i ubijati žene i mučiti, kako što su bivale ovakve budalaštine, ili u vodu bacati, ko bi ovo učinio, ovakvu ludost za koju se Srbima bijeli svijet smije, za ovakvu budalaštinu odsuđujemo mu: ono što bi on učinio više rečenim vješticama, njemu da se učini ‘.
Gonjenje vještica je postojalo i za vrijeme Knjaza Miloša Obrenovića, ali je on bio odlučan i strog prema onima koji su gonili i zlostavljali žene za koje se mislilo da su vještice. Prvog lipnja, 1822. godine, dao je on ‘objavljenije baba Risti iz Božurnje, Kragujevačke nahije, za koju seljani govore da je vještica i traže da je zato ubiju – da nitko ne samo ne usudi se ni najmanje dirnuti u nju, no ni imenom tim (vještica) da se nitko nije usudio zvati je po žestočajšu kaznu ‘.
Malo je poznato, au nekim krajevima potpuno nezamislivo, da se vještica može vratiti u normalan život i umrijeti kao svaka druga žena. Jedan od načina za njeno preobraženje je da se narodu objelodani koja je žena vještica ‘i ona onda postaje vračarice, te liječi od uroka i namjene’.
Zatim, ako hoće vještica da se pokaje mora se, prvo, ispovjediti svećeniku i obećati da neće više zlo činiti ‘. Kako kaže Vuk Karadžić: ‘Kad se vještica jedanput ispovijedi i oda, onda više ne može jesti ljude, nego postane ljekarica i daju travu izjeden’. I tako, od XIV stoljeća pa naovamo, razni su zakoni, primjereni veremena u kojima su donošeni, obrađivali i takozvano polje praznovjerja, odnosno proricanja ili čaranja.
Ljudska radoznalost, mašta i želja za istraživanjem nečega što nije opipljivo i što se ne može dosadašnjim znanostima objasniti, opstajaće i dalje.