O legendama o skrivenim podzemnim knjižnicama, blagom i vrhunskim rukotvorinama vezanim za Sambhal stalno se govori u Aziji i opisuje ih se kao tajna skladišta drevnog znanja. Ranije civilizacije smatrale su da je nužno sačuvati znanost i umjetnost kultura, a ne brisati ih prirodnim katastrofama ili ratom ili iz drugih nedokučivih razloga. Tibetanska tradicija priznaje da ‘vremenske kapsule’ i dragocjeni, u svilu uvezeni svesci leže skriveni u najulegnutijim i najskrovitijim mjestima ‘božanske’ planine Kangchenjunga, trećeg najvišeg vrha u Himalajama. Nicholas Roerich je otkrio da jedna kamena vrata vode do onog što je on nazvao ‘pet svetih blaga velikoga sniega’, a njegovi vodiči su mu savjetovali da ne pokušava ulaziti u prostorije ‘jer sve što se objelodani prije vremena koje je odredila sudbina donosi neizrecivu štetu ‘. U Altajskom gorju Roerich je također otkrio da podnožja Himalaja skrivaju ulaze koji vode do podzemnih hodnika i prostorija duboko ispod površine i gdje su zagonetne rukotvorine i egzotična blaga skriveni još od početka svjetske povijesti.
Roerich su također govorili o tajnom podzemnom spremištu na prijevoju Karakoram u Himalajama na visini od 5.944 metra. Njegov glavni vodič otkrio mu je da se pod snježnim grebenom čuvaju velika blaga i rekao mu da čak i niži članovi zajednice znaju za ogromne pećine koje čuvaju drevne rukotvorine. Upitao je Roerich zna li za kakve knjige u vanjskom svijetu koje bilježe mjesto tih podzemnih komora. Mudri stari glasnik proveo je niz godina u planinama i želio je znati od Roerich zasto stranci, koji tvrde da toliko toga znaju, ne mogu pronaći uočljive ulaze u podzemne palače na prijevoju Karakoram. Tijekom 12 godina provedenih u sjevernom Tibetu sredinom XIX stoljeća kineski istraživač Jia Chun-Pingwa razgovarao je s budističkim redovnicima koji su tvrdili da na osamljenom dijelu grebena Altyn Taghi postoji ogromna mreža podzemnih galerija i muzeja koji čuvaju zbirku od nekoliko milijuna očaravajućih rukotvorina, koju čuvaju vječito budni čuvari. U svojim memoarima Jia je pisao o podzemnom muzeju u kojem se čuvaju razni ‘objets d’art’ koji opisuju više-hiljadugodišnji razvoj čovječanstva na ovoj planeti.
Opisao je da se ulaz u ovaj niz komora nalazi s lijeve strane dubokog klanca u kojem se nalazi nekoliko po ničemu impresivnih kuća koje označavaju mjesto možda i najvećeg svjetskog muzeja. Jia nije bio jedini koji je opisao ovu zbirku. Sigurna je od upada i ništa neće narušiti mir u kojem počivaju njezina stogodišnja dijela … ulazi su skriveni, a riznice s rukopisima i rukotvorinama leže duboko u utrobi zemlje. Lokalni je stanovnik rekao da se na njihovoj tržnici ljudi iz ovog područja pojavljuju s neobičnim, vrlo starim novcem i nitko ne pamti kada je takav novac tu bio u upotrebi. Smatralo je da su sva ta tajna mjesta povezana sa zagonetkom Sambhale. Madame Helena Petrovna Blavatsky (1831. -1891.), Putnica i mističarka rođena u Rusiji, osnivačica Teozofskog društva 1875. godine, aludirala je na postojanje Sambhale, aktualizirajući je među zapadnjačkim obožavateljima okultnog. Ona je tvrdila da mudraci s Istoka u svijet mogu poslati drevne dokumente koji bi uzdrmali mišljenja isotričara. Vidjela je tajna skladišta u sjevernoj Indiji i napisala da inicirani jogiji znaju za ogromnu mrežu podzemnih knjižnica koja se proteže iz špiljskih hramova preko sjevernog Tibeta. Vatikanski arhivi čuvaiu rijetke izvještaje misionara iz ranog XIX stoljeća u kojima se navodi da su u krizna vremena vođe raznih zemalja slali svoja izaslanstva u Himalaje kako bi potražili savjet od ‘Genija iz planina’. Međutim, ti spisi ne otkrivaju kuda su to točno ti predstavnici putovali.
Nedatirani rukopis iz pera monseigneur Delaplacea, nastao prije otprilike 120 godina, govori u prilog vjerovanju mudraca iz središnje Azije da ljudi posebnoga znanja žive u nepristupačnim i osamljenim dijelovima Himalaja. Tibetanski ep o Gesar Cannesu predvidio je da će se neki skriveni hodnici otkriti u doba ‘kad će čelični brodovi letjeti nebom’, a Madame Blavatsky je rekla da će se neki skriveni rukopisi oprezno i ​​s namjerom otkriti u duhovno bogatijoj budućnosti.
Tibetansko vjerovanje u prosvijećene ljude iz podzemlja, koji su u nekoliko navrata viđeni s bakljama u mraku, vrlo je snažno. Rocrich je govorio o čovjeku sjajne vanjštine koji je stigao u Tibet iz Sibira sa svojom karavanom i ponosno izjavio: Dokazat pričati o podzemnim ljudima nije plod mašte. Odvest ću vas do ulaza u njihova podzemna kraljevstva. Je li to i učinio, u Roerichovim knjigama nije zabilježeno.
U čitavoj Aziji, u pustinjama i od oceana do Urala nalazimo začudnu predaju o svetim ijudima koji žive u tajanstvenim podzemnim gradovima. I dok je zub vremena otkinuo mnoge stranice priče ljudskog života na ovom planetu, ove drevne predaje svjedoče o stvarnom postojanju tajnih blaga i izoliranih riznica prepunih rijetkih zapisa koji bilježe znanje od davnina.