Dođosmo u groblje. Fenjeri obasjavaju tamne belege, prekrivene mahovinom, zarasle u bujad i crni glog. Odnekud, kao zainat, huknu sova ušara, a nebo se poče zatamnjivati ​​oblacima. Bilo vedro kao staklo, a sad se oblači, mislim ja. Vidim da i nebo sluti nesreću. Udari i vjetar. Zviždi suha travušina pod udarima vetrine, krošnje huče i škripaju.
Nikako neće biti dobro, razmišljam, dok ona dvojica ponovo zaviruju u kartu, došaptavaju se, odvrću fitilj u fitilj u fenjeru da bolje vide. Onaj debeli riknu i izbeči se: ‘ležećim ploča, s uklesanim škarama, provrćena na sredini’!
Onaj drugi, vižljast, pogrbljen, upala lika, potvrdno klima glavom. Onda povadiše instrumente i počeše nešto mjeriti, bilježiti u prostrtu kartu na zemlji. Zađoše u groblje, razvukoše pantljiku, tumaras sa fenjerom, dok jedan viknu: ‘Križa, gotovo je, ploča je na točnom mjestu, prema karti’!
Viknuše mene da zađem tamo s alatom. Narediše da prvo polako razgrnem list i ševarju, pa da skinem mahovinu s kamene ploče. Što ću, slušam i mislim crno, da crnje ne može biti. Oni se raskomotiš, zapališe cigare. Ogrću ja lišće i kidam ševarju. Radim i sjećam se ponovo priča starijih, što je od ljudskog nečoveštvo progutalo ovo isto groblje i duhovi starih gospodara ukletog grada Konjuša na Vlašiću.
Riješim da ih zamoliti da se klonimo ćorava posla, dok nije kasno. ‘Šuti, majku ti šugavu’! – dreknu onaj isti glavonja, pa se zalete te me opali šakom za vrat, da padoh na koljena. meni se smrče, te skočih i potegoh budak na njega, ali ti on izvadi pištolj iz pojasa i upre mi ga u prsa derući se: ‘Hajde, tvore, hajde. Kreni još jednom, pa da te izrešeta kao sito ‘!
Meni se poslije toga još crnje smrkava pred očima, ali kuda ću na pištolj. Pomirim se sa sudbinom i počeh skidati mahovinu s ploče. Ukazaše se uklesane škare i rupa u sredini. Oni to vidješe i, držeći uprt pištolj u mene, počeše zavirivati. Vele da je ispod ploče zidana grobnica od pečene cigle, te da treba ploču razbiti ili je pogurati do grobnice, te će se raka otvoriti.