Jedan od najvažnijih elemenata naših odnosa čini komunikacija. Komunikacijom izgrađujemo, održavamo i unapređujemo partnerski odnos. Ovdje leži jedan od razloga zašto nam najteže pada kada komunikacije nema. Ovako promatrano, nije neobično što se nedostatak komunikacije navodi kao glavni uzrok prekida veza i brakova.

Međutim, ako se zagledamo u taj “nedostatak komunikacije”, prateći svoja i tuđa iskustva, možemo primijetiti da iako neizgovoreno, partneri koji “ne komuniciraju” ipak šalju neke poruke. Ćutati može značiti puno – “razočaran sam”, “nije mi stalo”, “s tobom ne vrijedi pričati”, “ovo više ne vodi nikud”, “kažnjavam te tišinom” …

“Iz šupljeg u prazno”

Kao što i izbjegavanje komunikacije može značiti slanje negativnih osjećaja partneru, tako i “puno priče”, može malo značiti. Dakle, ne znači svaki razgovor da se komunikacija zapravo događa. Tako često čujemo da se za nekog kaže – “Puno priča- samo presipa iz šupljeg u prazno.”, “Ona priča i priča, ali nikada ne kaže ništa!” ili “On me nikada ne sluša kada ja pričam!”; “Priča samo o djeci i obvezama” …

Komunikacija je vještina, pa tako i zahtjeva da je učimo i uvježbavamo. Ono što učimo je vještina slanja prave poruke, iskrene, značajne i konstruktivne, uz poštovanje sebe i drugog. To nije lako, i kao kod svake druge vještine zahtjeva trud, ponavljanje i uvježbavanje. Za početak da se pozabavimo svojim osjećajima u odnosu na nekog, cjelovito i iskreno.

“Treba da pričamo o nama”

Puno je razloga koji nas vode u destruktivnu komunikaciju, pa tako iu loše odnose. Mnogi izbjegavaju da se ovom temom uopće bave, i plaše se razgovora ovog tipa. “Pričati o nama” često je asocijacija na nešto neugodno.

Nerijetko, i kada se razgovori vode, imaju za cilj da se pronađe krivac, pa tako liče na sudnicu. Partneri se koncentriraju na manje bitne stvari, čime prikrivaju svoje suštinske probleme. Drugome se uskraćuje pravo na pogrešku, umanjuje se poštovanje, rečenice počinju sa – “Ti … nikad, ti uvijek, ti ​​moraš …”. Razgovori su ponekad nerealistični, s puno pretjerivanja i generalizacija. U prepirkama, također, često vidimo očekivanje jedne strane, da partner razmišlja i ponaša se na isti način ili baš onako kako drugi očekuje.

Ponekad su pozitivne emocije one koje su potisnute, iu odnosu ostaju samo negativne. Tada čujemo žalbe da partner stalno “zvoca”, kritizira, usmjerava se samo na negativno, ima velika očekivanja, povređuje riječima i ponašanjem.

Na ovaj način, kada se neko povređuje, ne možemo očekivati ​​da nas razumije, niti smo mu poslali poruku da razumijemo drugog. Ono što prije dobijemo kao reakciju je aktivno ili pasivno “vraćanje lopte”.

Zato je dobro da imamo u vidu da je komunikacija mogućnost, ne samo da izgradimo odnos već i da ga održavamo i unapređujemo. Pitanje je, imamo li motivaciju, a ako je nemamo, trudimo li se da je pronađemo, usuđujemo li se da potražimo pomoć ili “dižemo ruke”.

Komunikacija kao izazov

U današnje vrijeme, biti u braku predstavlja pravi izazov. Ono što čuva brakove jeste dobra emocionalna povezanost koja se ogleda u komunikaciji. Brak ovisi od njegovih aktera, od toga koliko zaista poznaju sebe i partnera. Možda i najbitnije, zavisi od toga koliko snage partneri ulažu kako bi održali brak, i zajedno u njemu bili sretni.

Kako način komunikacije najviše ovisi o emocijama koje upravljanju našom komunikacijom, ukoliko želimo da poboljšamo ovaj, važan faktor bračne sreće, treba tražiti odgovor u emocijama. Dobro je da se kritički upustimo u analizu sebe i svog ponašanja, svog odnosa, i da se ne libimo da u tome zatražimo pomoć.

U samoj komunikaciji može biti korisno da obratimo pažnju, ne samo na svoje riječi, već i neverbalne poruke koje šaljemo. Korisno je izbjegavati dvosmislene poruke. Djela govore više od riječi, vodite se time. Budite iskreni i otvoreni u vezi vaših stavova i osjećaja. Dobro je izbjegavati optuživanja, sarkazam, stalne kritike, već umjesto toga treba ući u “tuđe cipele”.

Dobri sastojci uspješne komunikacije su pravo vrijeme za razgovor, “uživo” bez virtualnih poruka, bez napada, iskreno, uz adekvatnu neverbalnu poruku. Nek se emocije slegnu, bez stalnog vraćanja na stare probleme, i bez očekivanja da drugi može čitati naše misli.

Partnerski odnos specifična je vrsta odnosa, kao što je i odnos roditelja i djeteta, učitelja i đaka, i tako dalje. Ova vrsta odnosa kao takva ima svoje specifične elemente i karakteristike, čini ga i neki elementi prijateljskog odnosa, ali on to u svojoj suštini nije.

Važnost otvorenosti u komunikaciji

Otvorenost u komunikaciju u odnosu na svoje emocije, na prvom mjestu, kao i stavovi i mišljenja su ono što je glavni začin svake dobre komunikacije. Sposobnost da podijelimo to što osjećamo, da aktivno slušamo i damo povratne informacije.

Ono čime je dobro voditi se jeste Aristotelova misao, koja kaže da se svatko može naljutiti, jer to je lako, ali naljutiti se na pravu osobu, u pravom trenutku, do ispravnog stupnja, zbog ispravnog razloga i na ispravan način – to nije lako, ali nam može biti dobra vodilja u komunikaciji.

Rješavanje problema nije uvijek ugodna stvar i ponekad se ljudima čini lakše problem ignoriraju, “gurnu pod tepih”, pretvaraju se da je sve u redu i nadaju se da će proći sam od sebe. Istina je međutim, da su problemi koji se riješe sami od sebe izuzetno rijetki, i da oni koje ne rješavamo imaju tendenciju da rastu.

Izbjegavanje da se razgovara o problemu, kratkoročno se može činiti kao manje neugodno rješenje, ali na duge staze, problem koji nije riješen može i uništiti vezu. On uvijek sa sobom nosi neko ogorčenje koje s vremenom ne samo da ne prolazi, nego raste.