Izensite vaš pokojnike! ‘ Ovaj uzvik bio je užasavajuće poznat ljudima koji su živjeli u vremenima epidemije kuge. Teretna kola do vrha natovarena leševima tandrkala su danju i noću, krećući se prema jami za masovno sahranjivanje. Crveni križ je označavao vrata kuća koje je zadesila nesreća, a oboljele su često napuštali čak i članovi njihovih obitelji iz straha od zaraze. Ulice su bile zakrčene leševima u raspadanju dok su živi prepuštali varoš mrtvima i umirućima. Lako je zamisliti do koje mjere je ljude užasom ispunjavala ta pustošne bolest koja se povremeno razbuktavala u Europi o drevnih vremena, sve do 18. stoljeća. Nikada ne znajući gdje će izbiti kuga ni kada će se završiti, ljudi su se plašili više čak i od samog rata. Svaka takva epidemija ostavljala bi neko područje opustošeno iu mentalnom i fizičkom pogledu, stvarajući idealnu klimu za paniku.
Najgora od svih epidemija kuge ili Crne smrti bila je ona koja je harala Europom u 14. stoljeću. Odnijela je milijune žrtava – četvrtinu stanovništva Europe. Kad je Crna smrt najzad počela jenjavati, jedna čudna psihička obmana zahvatila je čitave zajednice na područjima gdje se danas nalazi Njemačka. Bila je poznata kao Ples svetog Vitus, i živčani poremećaj koji se karakterizira nehotičnim trzav pokretima tijela još i danas je poznat pod tim imenom. Činilo se da su plesači sišli s uma, izvodeći divlje skokove, vrišteći i puštajući pjenu na usta. Ne obazirući se na Užasnuta gomilu koja ih je promatrala, oni su satovima zajedno plesali u tom čudnom stanju delirija sve dok ne bi popadali od umora. Nisu vidjeli ništa i nisu čuli ništa, izuzimajući manji broj onih koji su doživljavali religiozna vizije. Unatoč tome, svećenici su vjerovali da je plesače opsedao nečastivi, i pokušavali su ih stišaju egzorcizmom. Mahnito plesanje se proširilo i na Belgiju i sjevernu Francusku. Jedno vrijeme ulice grada Meca u Francuskoj bile su bukvalno zakrčene tisućama plesača. Jedino rješenje bilo je da se što jače potiče njihovo plesanje, što je ponekad i činjeno uz pomoć unajmljenih glazbenika. Tako su plesači brže stizali do posljednje faze iscrpljenosti, i sručivalo su se na tlo naizgled beživotni. Ipak, polako su počinjali da se oporavljaju.
Ovo bizarno plesanje izgleda da je bio jedan oblik kolektivne histerije – rezultat živčane napetosti koju je iza sebe ostavljala Crna smrt. U stilu te iste histerije, glasine o vampirizmu osobito su se lako širile u vremenima epidemije kuge i dobivale na zamahu i ubedljivosti uvijek novim prepričavanjem. Drugo objašnjenje za priče o vampirima još je uvjerljivije: velika učestalost prijevremenih sahrana, ili slučajno sahranjivanje živih osoba. Bilo je to utoliko vjerojatnije u vremenima epidemije kuge, kada su ljudi, užasavajući se i od same pomisli da će biti zaraženi, nastojali da se što brže otarase oboljelih osoba. Daleko od toga da bude rijetka pojava, prijevremena sahrana često se događala u prošlosti, a slični incidenti mogu dogoditi čak i danas. Ako mi možemo danas da pravimo takve pogreške i pored svih naših medicinskih znanja, zamislite kako ih je lako bilo napraviti u danima kada još nisu postojale jasne predstave o takvim stanjima poput katalepsijom (opća obamrlost i ukočenost tijela koja može potrajati i po nekoliko nedjelja), epilepsija, i prividna smrt od gušenja i trovanja.
Teško je zamisliti jezivu sudbinu: najprije postupno uviđanje onoga što se dogodilo, zatim panika i beznadni pokušaji da se izađe iz sanduka, i na kraju polagano gušenje. Ako su grob prijevremeno sahranjene osobe nasilno ostvorili kradljivci leševa ili razbojnici koji su se nadali da će na jednom od prstiju pronaći dragocjeni prsten, oni su u takvim prilikama otkrivali da je tijelo zauzimalo drugačiji položaj a ne onaj kakav je imalo u trenucima polaganja u sanduk. Isto tako, provalnici su vjerojatno otkrivali da je mrtvački pokrov poderan i krvav, da je bilo krvi na prstima i noktima od uzaludnih ‘pokojnikovih’ napora da se nekako isčupa iz groba, i da su mu usta bila krvava od nekontroliranih ujeda u konačnoj agoniji. Takvi znaci lako su mogli biti pripisani vampirizmu.