Bilo jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje … i medju ostalima i Ljubav … Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili .Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka .Kada je otok bio tren do potonuća, Ljubav je odlučila tražiti pomoć. Bogastvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala:
– Bogastvo, možeš li me povesti sa sobom? ‘
– Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta.
Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu.
– Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom.,
– Ne mogu ti pomoći Ljubavi, odgovori Ponos. Ovdje je sve savršeno, mogla bi mi uništiti brod!
Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka:
– Tugo, molim te povedi me sa sobom.
– Oh, Ljubavi – odgovori Tuga – tako sam tužna da ne mogu.
Kada je dobra volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije čula Ljubav kako je doziva. Tada Ljubav začuje neki glas:
– Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom.
– Bio je to starac u malenom čamcu.
Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje:
– Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio?
– To je bilo Vrijeme – odgovori Znanje.
– Vrijeme – upitala je Ljubav – pa zašto bi me vrijeme spasilo?
Znanje odgovori:
– Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.