Ima još fantastičnih posljedica efekta Delpas. Ako se besmrtno energetsko tijelo čovjeka izgrađuje procesom mišljenja, tada po tome, sve religije svijeta postaju besmislene! Čovjekovo spasenje krije se u čuvenim dekartov riječima: Cogito, ergo sum – Mislim, dakle postojim.
No, to nikako ne znači da se time favorizira samo znanje, a moral ostaje nevažan. Zle misli slabe čovjekov duh – ne odmah, već vremenom, jer djeluju destruktivno na njega. Previše dragocjene energije troši se na osvetu, mržnju, gramzivost, sujetu i slično. osim toga, ako je psinergija oblik energije čiju organiziranost diktira duh, onda se i ona vjerojatno ponaša i po moralnim normama. Jedino čovjek razvija etiku kao vrhunski vid kolektivne svijesti. Evoluciju svog duha možemo unapređivati ​​samo na jedan način_ ako slobodu odlučivanja koristimo za to da budemo razboriti, jer time pružamo šansu i drugima – a život u zajednici je sudbina svakog čovjeka.
Ljudski duh je ne samo slobodan u odluci da misli one misli koje sam želi – on može i sam odlučiti da li će biti besmrtan ili ne. Ako odluči da pomaže slabijima, odlučit se ne da im da gotova sredstva za život, nego da ih educira – dakle, još više duhovno unaprijedi. A žudnja za znanjem i istraživanjem – ljudska radoznalost – goni čovjeka još od postanka na silovit duhovni razvoj i spektakularna otkrića. Čovjekovi instinkti ne zadovoljavaju se samo osiguravanjem hrane, skloništa i potomstva. Dakle, postoji viši smisao čovjekovog istraživanja, a to je izgradnja psinergije da bi se produžila njegova egzistencija i poslije tjelesne smrti, u bilo kojoj dimenziji. Čovjekova najveća želja je da bude besmrtan, zato je i postao misaono biće.
I u ovakvoj situaciji postoji jedan neoprostivi grijeh koji sprečava besmrtnost, a to je grijeh prema duhu. Pojmovi kao rasipanje, neodgovornost, traćenje energije, talenta i prilika i dalje ostaju aktualni, ali se ovdje odnose na misao. Odreći se mišljenja, kreativnosti, ideja i mašte isto je što i odreći se besmrtnosti.