Kad je iz rijeke Temze izvučen torzo crnog dječaka, počela je istraga koja još nije okončana, ali je dovela do nevjerojatnih otkrića o ritualnoj magijii žrtvovanjima usred Londona i Europe. Za okultne ritualne i žrtvovanja, pogotovo kad su u pitanju ljudske žrtve, smatra se da pripadaju maračnoj prošlosti primitivnih i zaostalih plemena ioli se, u najgorem slučaju, još primjenjuju u nekim zabitima po svijetu, možda džunglama u koje civilizacija još nije zakoračila.

Od pradavnih vremena, kad su poganski narodi na taj načina nastojali umilostiviti svoje bogove, a vračevi koristili dijelove ljudskog tijela za bacanje čini i spravljanje moćnih ELEKSIR za stjecanje nadnaravnih sposobnosti, snage i hrabrosti njihovih suplemenika, vjerujemo da nas dijele stotine i tisuće godina znanosti , medicine i racionalnog pogleda na svijet.
Ali, kad se ritualna magija i žrtvovanja pojave u XXI stoljeću i to još usred civilizirane Europe, u metropoli kao što je London, onda stvarno postoji mnogo razloga da se zapitamo koliko, zapravo, znamo o svijetu u kojem živimo i da li su mračni, krvavi kultovi i dalje stvar prošlosti ili surova stvarnost? Prema svjetskim policijskim statistikama, bar 50.000 ljudi godišnje biva ubijeno u religioznim ritualima, i to najviše djece! Ritualni zločini su u porastu u velikim gradovima i stručnjaci koji su u stanju da ih razriješe zahvaljujući poznavanju kultova, postaju sve traženiji.
Mnoge od religija, koje u europske i američke gradove donose emigranti, pretežno iz Afrike, nemaju nasilan znak, ali neke od njih uključuju i magijsku praksu koja je zasnovana na prinošenju žrtve, najčešće životinje. U nekim slučajevima, ispunjavanje cilja koji sebi postavljaju zagovornici tradicionalne medicine, zahtjeva i ubiljanje ljudi, jer se vjeruje da što je veća žrtva, toliko je jači i magijski učinak! Istraga u slučaju koji je otkriven u Londonu 2001. godine, kada je iz Temze izvađeno obezglavljeno tijelo crnog dječaka bez ruku i nogu, pokazala je da postoje svi elementi ritualnog ubojstva, ali ni do danas nisu poznata imena ni žrtve ni zločinca, ili više njih koji su sudjelovali u ovom stravičnom zločinu.
Bilo je to u popodnevnim satima, u petak, 21. rujna, kad su prolaznici pored londonskog Tauera s mosta primijetili da voda nosi neki neobičan predmet narančaste boje i shvatili da je u pitanju ljudsko tijelo, pa su odmah pozvali policiju. Angažirana je odmah i riječna mornarica i pokazalo se da je u pitanju torzo crnog dječaka, starog između četiti i sedam godina, na čijim patrljcima od nogu su bila narančaste hlače. Otkriće je šokiralo javnost i izazvalo veliko zanimanje medija, kako u Britaniji, tako iu cijelom svijetu. U nedostatku podataka o identitetu ubijenog mališana, policija i tisak dali su mu nadimak ‘Adam’.
Prva sumnja je bila da je u pitanju ubojstvo kao posljedica seksualnog zlostavljanja, ali je Metropoliten policija, koja je prva obavljala istragu, tu pretpostavku vrlo brzo odbacila, pošto taj tip ubojstva podrazumijeva uklanjanje genitalija, što kod Adama nije bio slučaj. Obavljena je obdukcija na ostacima djeteta i Nick Branč, stručnjak s londonskog Sveučilišta, s ekipom angažiranih stručnjaka utvrdio je da sadržaj hrane u crijevima ima britansko podrijetlo i da je Adam hranjen najmanje 72 sata prije smrti, što znači da je boravio u Britaniji bar posljednja tri dana svog života. Ali, u probavnom traktu, otkrivene su tvari nepoznatog porijekla, za koje se analizom ispostavilo da predstavljaju napitak koji sadrži sastojke biljaka i korijenja kakvo se koristi u afričkim magijskim ritualima.
Kratka životna povijest tog dječaka trebala je biti rekonstruirana bukvalno na temelju tragova skrivenih u njegovom malom torzu. Branč je, koristeći najsuvremenija forenzična sredstva, ispitao i dječakova pluća, kao i kosti, jer tragovi u njima mogu odrediti georafsko porijeklo osobe – pošto pelud, sačuvan u plućima i nataloženi tragovi zemljišta otkrivaju mjesto boravka. Nalazi su uspoređeni s regijama u svijetu i doveli su do zaključka da Adma potječe iz zapadne Afrike, točnije Nigerije, sa platoa Joruban. Istragu je nadalje preuzeo Scotland Yard, i ona je povjerena detektivu Vilu O’Rajliju. Kako su nedostatak prstiju i zuba onemogućavali standardan način identifikacije, on se orijentirao na traganje za motivima zločina, nadajući se da će ga njegovo otkrivanje dovesti od željenog cilja.
ritualno UBOJSTVO

Ono što je usmjerilo O’Rajlija pratiti tragove koji su vodili u okultne krugove afričkih doseljenika, bio je nedvosmislen zaključak patologa da su glava, ruke i noge djeteta bili odvojeni od tijela preciznim rezovima, dok je krv iz tijela bila u potpunosti iscijeđena prije nego što je ono bačeno u rijeku. Potraga za ostalim dijelovima nikada nije donijela uspjeh, pa se pretpostavilo da su završili u vodama mora, nakon smjene plime i oseke, ukoliko su uopće i dospjeli u Temzu, što bi se dogodilo i sa torzom da igrom slučaja nije isplivao na površinu kod mosta.
Detektiv se odlučio konzultirati Ricaro Hoskinsa, eksperta za afričke religije na Kings Collegeu u Londonu. Hoskins je potvrdio policiji da je Adamovo ubojstvo bilo dio rituala, a cijeđenje krvi iz dječjeg tijela bila je praksa koju je prepoznao iz Afrike i gdje se krv često prosipa na tlo kao ponuda duhovima koji se prizivaju. O’Reilly je u arhivama pronašao samo jedan slučaj iz 1969. godine kad je londonska policija također otkrila torzo djevojčice, isječene na sličan način kao i Adam. Iako zločin nikada nije bio rasvijetljen, sumnjalo se da je predstavljao dio afričkog ritualnog ubijanja. Ubojstva ovakvog tipa, postoje nagovještaji, zabilježena su iu nekim drugim zapadnoevrsopskim državama – Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj …
Will O’Reilly odlučio je otputovati u Pretoriju, u južnoj Africi, gdje postoji jedini u svijetu specijalni odred policije koji se bavi istraživanjem okultnih zločina. Oni su za posljednjih dvadesetak godina ispitali stotine takozvanih ‘muti-ubojstava’, što je Zulu naziv za vradžbine prilikom kojih se dijelovi tijela još žive žrtve odsijecaju i miješaju s raznim travama i korijenjem da bi se dobio ‘muti’ – napitak koji donosi moć , novac, sreću ili zdravlje, ovisno o tome što od toga njegov naručilac želi postići! Naročito je jeziv ‘joruban-kult’, čije je sjedište upravo oblast iz koje je poticao mali Adam.

U SLAVU PREDAKA

Ono što je O’Reilly saznao u Pretoriji, gdje je razgovarao s kobus Jonker, umirovljenim šefom Odjela za ritualna ubista, naprosto ga je šokiralo. Jonker mu je objasnio da je staro afričko vjerovanje da se duhovi mrtvih bude tijekom čina žrtvovanja, i da je ubijanje životinja i ptica uobičajena praksa da se umilostive bogovi i pripremaju tradicionalni lijekovi ili eliksiri, ali što je veća žrtva – to je i učinak jači! O’Rajliju je pokazao fotografiju mlade djevojke kojoj je polovica lica bila odsječena, što je bio njegov prvi slučaj ritualnog ubista iz 1981. godine. To je učinjeno dok je još djevojčica bila živa. Oni bi je držali i što je više ona vrištala, preci bi bolje čuli bol, pa je i ‘muti’ bio moćniji.
Većina vračeva ili ‘Sangoma’. međutim, gnuša se takvog žrtvovanja i napitke priprema od tradicionalnih sastojaka – dijelova biljak ili životinja, ali neki beskrupulozna Sangoma, nažalost, ne prezaju ni od ubojstva da bi zadovoljili klijenta koji je u stanju dobro plati. Dijelovi tijela koriste se ovisno o rezultatima koji se želi postići, pa tako: mozak daruje ‘znanje’, grudi i genitalije suprotnog spola osiguravaju vitalnost, nos ili očne jabučice koriste se za trovanje neprijatelja, a muški spolni organ donosi sreću na konjskim utrkama! ?
Da bi pronikao u suštinu Adamovog ubojstva, Will O’Reilly je angažirao jednog pravog i dobro poznatog ‘Sangoma’, vrača Kreda Mutva, koji se distancirao od mračnih radnji nekih svojih kolega iz profesije, i po njegovom mišljenju, zločin počinjen nad dječakom nije bio ‘muti’, već prinošenje ljudske žrtve i počinjen je od strane najgorih crnih magova iz zapadne Afrike! Po njegovom objašnjenju, kod ‘muti-ubojstva’, smrt žrtve je na neki način uzvišena, jer je namjera da se ponudi individualni život da bi se umilostivila božanstva, dok se, u drugom slučaju vračevi se kupaju u njegovoj krvi ili je piju a lubanju koriste kao vrč (bokal za piće).
Detektiv O’Reilly proveo je mnogo vremena, tragajući na tradicionalnim tržnicama magijskih predmeta za dijelovima tijela malog Adama, dok je u oblasti Joruban u Nigeriji organizirana potraga da bi se utvrdilo da li u nekoj školi nedostaje dječak ovog uzrasta, ali nikakav uspjeh nije postignut.

NIGERIJSKI TRAGOVI

U srpnju 2002. godine, jedna nigerijska žena došla je u Britaniju iz Njemačke, tvrdeći da je pobjegla od joruban-kulta koji prakticira ritualna ubojstva, i ovo je, naravno, odmah zainteresiralo istražitelje iz Scotland Yarda. Ona je tvrdila da su crni magovi pokušali ubiti njenog sina i da zna da je Adam ubijen u Londonu od strane svojih roditelja! Policija je odmah pretražila njen stan i pronašla narančaste hlače s istom etiketom kakve su se nalazile na Adamovom tijelu!
Praćenje ove žene i društva u kojem se kretala, dovelo je policiju do drugog Nigerijca, čovjeka po imenu Kingsley Odžo, u čijoj su kući otkrili čitav niz ritualnih predmeta, ali nisu ga mogli povezati s Adamovim ubojstvom, jer ni na jednom nije pronađen njegov DNK. Odžo je ipak optužen, ali samo za ‘trafiking’, odnosno trgovinu ljudima, mada se očekivalo da će Islednik ovaj trag odvesti na pravi put i pomoći rasvjetljavanju zločina.
U međuvremenu, zabilježeno je da je početkom 2005. godine, Odjel za imigrante upozorilo O’Rajlijev tim na ženu po imenu Joyce koja je stigla iz Sijera Leonea i zatražila azil u Britaniji, optužujući svog muža za ritualno ubojstvo njihovog sina. Zbog nebrige su joj, inače, bile oduzete dvije kćeri i povjerene starateljskim obiteljima, a ona je od socijalne službe tražila da joj se vrate – kako bi na njima izvela ceremoniju radi zaštite!
U nemogućnosti da uđu u trag počiniteljima zločina ili otkriti identite dječaka, policija je u Temzu spustila vijenac od žutog cvijeća u počast Adamu, i na taj način simbolično zaključila slučaj, mada istraga službeno ni do danas nije okončana. Detektiv Will O’Reilly se nada da će se prava istina o smrti crnog dječaka iz Jorubana, jednog dana ipak saznati.