Zavist je jedan od najvećih grijehova. Ona stvara zlobu, pakost i sve što nije dobro. Još kod malog djeteta ona se pojavljuje u obliku da ono hoće da ima sve što kod drugoga vidi. Nerazumni roditelji raduju se tome, smiju se kad vide da se mala punašna ruka djetinja pruža uzeti tuđu svojinu. Ali, docnije, mali zavidljivac vrlo često ponavlja: ‘I ja hoću to’. Njega boli kada vidi da mu se želja ne ispunjava. Zavist počinje raspaljuje njegovu mlađanu detinjski dušu.Čim ovo nastupi, odmah treba početi iskorenjivati ​​tu zavist, jer je to najvažnije doba, kad vješta roditeljska ruka može najbolje obradi djetinje srce, da ga stvori nepristupačnom svakome zlu.
Zavist zagorčava život. Zavidljiv čovjek ne može nikad biti sretan, on ne umije da se raduje, on uvijek gleda drugoga koji više ima nego on. Zato osjećaje zavisti treba iskorijeniti još u ranom djetinjstvu, da se ne bi uvukli u nježnu djetinju dušu, obavili je svom silinom i stvorili čovjeka, koji će jednom promatrati svijet gramzivim pogledom, koji će više puta zavidjeti i onima koje treba sažalijevati. Zavist najviše kvari lijepo raspoloženje i radost. Zavidljivo dijete nikad nije zadovoljno svojim igračkama, ono ih odbacuje, ne dopadaju mu se. čim zavist počne raditi svoje, ono hoće da ima nešto bolje, što već drugi ima. Više puta i među braćom i sestrama vlada zavist koja remeti onu nježnu ljubav i uvlači mržnju, koja je posljedica zavisti. Najljepše lice djetinje preobrazi se čim zavist ovlada njegovom dušom. Zavist treba liječiti i to samo blagim načinom, nikako strogišću, jer se s tim još više potpiruje mržnja, čija je klica upisana dječju dušu. Blagim i nježnim načinom treba djetetu objaniti ako nije lijepo postupilo.
Najbolje sredstvo protiv zavisti je ljubav prema bližnjemu. Čovjek čista srca ne može biti zavidljiv. U takvom čovjeku teško se pojavljuju rđave misli, on je uzvišen nad drugima, on je idealist koji u svakome čovjeku gleda samo lijepo i dobro, on mirno ide pravim putem bez velike borbe. On instinktivno mrzi sve što je rđavo i lažmo, u svemu on bira oni što je lijepo, čisto i pravo. On ne poznaje zavist i mržnju. Svom dušom on se predaje ljepoti prirode, shvaća život pravilno, u sebi samom iu svojoj okolici gleda neiscrpan niz mišljnenja i stvaranja. On vrši svoju dužnost neumorno. On je naoružan za svaki udar sudbine i ne podliježe lako, on uvijek nalazi nešto što daje vrijednost životu. Ljepota prirode, uzvišenost vještine odobravaju ga, krepe ga nova djela, djela koja su okrunjena nagradom. Takvog čovjeka može dati samo plemenita, blagorodna i dobrosrdačna obitelj, obitelj gdje je zemljište zdravo, čisto, gdje se zavist nije mogla ukorijeniti, gdje je vrijedna ruka razboritog vrtlara iščupala svih otroven biljke.