Jedan primjer o tome kako vampir stvara novog vampira bio je prijavljen Carskom ratnom vijeću u Beču 1735. godine. Odnosio se na mađarskog vojnika po imenu Arnold Paole. Vojnik je smrtno nastradao kad su se neka teška kola prevrnula i pala na njega, ali je javljeno da se vratio iz mrtvih trideset dana kasnije i napao četiri žrtve koje su ubrzo umrle ‘na način koji se tradicionalno pripisuje vampirima’ – što će reći od tipične slabosti izazvane gubitkom krvi. Prijatelji su se prisjećali kako im je Paole pričao da ga je napao jedan vampir dok je služio na južnoj granici. Ali, smatrao je da se zaštitio od svake moguće infekcije upotrijebivši tradicionalni lijek – pojeo je malo zemlje iz vampirovog groba i natrljao se njegovom krvlju. To očito nije urodilo željenim rezultatom, jer kada je vojnikovo tijelo bilo iskopano pokazivalo je sve odlike istinskog vampira. Tijelo mu je bilo rumeno, kosa nokti i brada izrasli, a vene pune tekuće krvi, kojom je obilato bio natopljen i mrtvački pokrov. Lokalni guverner je naredio da mu se kolac zabije u srce, a vampir je ispustio svoj poznati krik bola. Zatim je tijelo spaljeno. Ista procedura je primijenjena i na njegove četiri žrtve, kao preventiva da i same ne postanu vampiri.
Na žalost, sve te mjere opreza pokazale su se kao uzaludne. Pet godina kasnije došlo je do nove provale vampirizna u tom istom kraju, i 17 ljudi je umrlo. Jedna žena je tvrdila da je njezin sin, koji se upokojio prije devet tjedana, pokušao je udavi dok je spavala. Umrla je tri dana poslije toga. Oblasni poglavar je naredio novu istragu, i tako se saznalo da je Arnold Paole tijekom svog pojavljivanja kao vampir napadao ne samo ljude nego i životinje. Dijelovi mesa tih životinja bili su pojedeni i to je, neizbježno, izazvalo novu epidemiju. Ovoga puta sve novozaražene žrtve bile su sikopane, probodene kocem, obezglavljene i spaljene. Kao dopunska mjera opreza, njihov pepeo bio je bačen u rijeku. Na opće olakšanje, to se najzad pokazalo dovoljno učinkovito, i teror je prestao.
Lokalni biskupi često su tražili od pape savjete o vampirskom problemu, ali to im je donosilo slabu pomoć. Crkva je tvrdila, ne bez osnova, da su takvi fenomeni najobičnija samoobmana i priviđenja. Ipak, jednom prilikom Vatikan je diskretno sugerirao da sumnjive leševe treba pregledati i spaliti. Don Augustin Klement, autor jedne od prvih učenih studija o vampirima, objavljene 1746. godine, spada u mali broj crkvenih autoriteta koji su uspijevali priguše svoje povremene sumnje i ostanu objektivni. On je ispoljavao veliko sažaljenje prema vampirima, naročito ako su ovi bili zaista nevine žrtve praznovjerja. Ali, mada lišen predrasuda, on je na kraju ipak došao do zaključka: ‘Ovo je jedna tajanstvena i teška materija i ja prepuštam odvažnije i vičniji umovima je riješiti’.