Brojne vizije fantomskih vojnika zabilježene su gotovo u svim vremenima. U lipnju 1967. godine jedan konzervator iz Nacionalne knjižnice Francuske, Jean Pierre Segvin, u jednom članku objavljenom u ‘Mondu’ piše da je pronašao stotinjak publikacija u kojima se spominje pojava oružanih trupa, ljudskih figura, ali i životinja. U jednoj od njih navodi se da su 11. rujna 1597. godine dvije potpuno opremljene vojske u Sarlat ‘započele’ veliku bitku. U Njemačkoj su, 27. siječnja 1795. godine, pred pedesetak osoba, koje su bile u polju, iskrsnule čete pješaka raspoređenih u tri reda i predvođena s tri časnika koji su nosili crvene zastave. Onda je trupa zastala i prvi red je opalio iz pušaka na seljake koji, međutim, nisu čuli nikakve zvuke pucnjave. Iznad tog reda vojnika podigao se vrlo gust dim, a kada se razišao, ugledali su na mjestu pješaka, Husar na konjima, koji su istog trena nestali. Scena se ponovila 3. veljače oko 8 sati ujutro pred četiri stotine seljaka, od kojih su im najhrabriji krenuli u susret. Kada su stigli na messto pojave, nisu zatekli nikakav trag, ali su ih ostali seljaci, kao iu slučaju Gatrijevih prijatelja na Kreti, vidjeli usred fantomskih vojnika u različitim uniformama. Još jednom, pojava se dogodila dvanaest dana kasnije pred tridesetak mještana.
Parapsiholozi smatraju da postoji ‘reverberacija’ (odbijanje svjetlosti) vremena, koja može biti vizualna ili auditivna. Zbog nepoznatih okolnosti, slike i zvukovi iskrsavaju u našoj sadašnjosti kao da su negdje zabilježene. Vjerodostojnost objašnjenja za takve fenomene tekućinom nema, kao ni za slučaj dvije mlade Engleskinje koje su 26. srpnja 1952. godine ljetovale u Normandiji, u blizini plaže gdje su se devet godina ranije iskrcale savezničke trupe, točnije odred kanadske kraljevske pukovnije, koji se pod kišom bombi borio do posljednjeg čovjeka. Njih dvije to tada nisu znale, ali su ih tijekom noći probudili zvuci bitke. Dorothy i Agnes Norton, terane refleksom iz rata, nisu smjele pale svjetlo, već su u mraku slušale eksplozije koje su im se približavale.Već je svanjivalo kada su odlučile da se sklone u podrum, ali prije nego što su su napustile sobu, znatiželja im je nadvladala strah, pa su izašle na terasu da vide što se to događa. Vidjele su samo pustu plažu, ali zvuci su se još sljedećih sat i po pojačavali ili jenjavali. Njihova zapažanja o događajima na plaži kasnije je sa stvarnim zbivanjima vremenski usporedio Hjudž Halet, kapetan koji je zapovijedao kanadskom Kraljevskom pukovnije i preneražen ustanovio da se sve faze potpuno slažu – što engleske turistkinje nikako nisu mogle znati u detalje!
Jedno od najbizarnijih objašnjenja ovog fenomena u posljednje vrijeme pokušava pruži Hari Martindale. On je više od trideset godina nastojao protumačiti događaj kojem je prisustvovao još 1953. godine u podrumima Nacionalne galerije u Yorku, u Britaniji, kada je ugrađivao u zgradi centralno grijanje i bušio rupu na podrumskoj stropu.
Martindale je, tvrdi, odjednom čuo zvuk trube i nakon nekoliko trenutaka jedan rimski vojnik umarširao je u podrum i to – pravo kroz zid! Za njim je slijedio drugi na konju, a onda i čitava četa vojnika. Zaprepašteno ih je promatrao, primijetivši da su svi jednako odjeveni, s kacigama koji su im dopirali do ispod brade, a od struka na gore imali su kožne vrpce spojene u prsluk. Nosili su suknjice i bili naoružani kratkim mačevima, a jedan vojnik je imao okrugli štit s ispupčenim grbom.
Hari Martindale kasnije je otkrio da ispod Nacionalne galerije prolazi stari rimski put, a ljestve na kojima je stajao bile su postavljene u rupu produbljenu do nekadašnje rimske kaldrme. To, po njemu, objašnjava zašto je ispeo da im vidi noge tek kada su zakoračili po rimskom putu. Prizore ili događaje koji su se odigrali na nekom mjestu ‘upija’ kamen – smatra Martindale. Prma tome, trenuci prošlosti se mogu reproducirati kao na video traci, pa ih povremeno možemo čuti ili vidjeti.
Kamen na Kreti, kamena plaža u Normandiji, zdanja od kamena, najčešće stare kule ili dvorci, u kojima se pojavljuju utvare – da li ova pretpostvaka ima osnova? Ali tko, ili što odlučuje što će kamen da ‘upamti’ i kada će ta sjećanja reproducirati?