Osamnaestogodišnja Klarita Vilanova bila je jedna od mnogih beskućnika na Filipinima. Policija ju jepronašla jedne noći u manili, na ulici, okruženu povećom grupom ljudi. Bila je sklupčana i vrištala u paničnom strahu pozivajući nazočne da joj pomognu i spase je od nekoga ili nečega što ju je divljački napadalo, tuklo i ujedao naočigled svih. Čak je po nekoliko metara odskakala uvis. Okupljeni su bili uglavnom mušterije iz obližnjih krčmi, koje patnje nesretne djevojke nisu ni malo dirnule, već ih je ovaj događaj zabavljao. Misleći da je djevojka luda dali su neumjesne šale, smijali se i namigivali jedan drugom.
Da li je Klarita luda ili drogirana, policajci nisu razmišljali o tome. Zgrabili su djevojku koja se još otimala od nevidljivog napadača i odveli je u policijsku postaju, a dežurni časnik bojnik Arsenio Lakson naredio je da pozovu službenog liječnika.
– Gluposti! Dižete me iz kreveta usred noći da bih vidio djevojku koja je imala napad epilepsije – vikao je liječnik nakon letimičnog pregleda.
Major nije rekao ništa. Zbunjeno je gledao mimo ljutitog doktora na ruke djevojke koje su bile u modricama s jasno vidljivim tragovima zuba. Sumnjao je da je tako krvnički izujedala samu sebe, a kda je uočio ujede i po leđima, video jeda tu nisu čista posla. Smjestio je Klaritu u jednu zatvorsku ćeliju da bi se osjećala sigurnom.
– Pomozite mi molim vas, rešetke ga neće zadržati – vapila je djevojka.
– Ali, za ime Boga, što te to napada – pitao ju je bojnik.
Djevojka je odgovorila da je to neko veliko stvorenje, nalik na čovjeka, samo što ima ogromne buljave oči i može lebdi u zraku kad to poželi. Klarita je ostala zaključana u ćeliji. Nepun sat kasnije začuo se njezin vrisak. Jedan policajac je odmah otrčao do stanice, otključao vrata i poveo djevojku ka kanselariji. Na svoje zaprepaštenje, policajac je ugledao kako se Klaritinim nadlakticama i ramenima pojavljuju otisci zuba i ostaje vlažan trag. Policajac je obavijestio bojnika, a ovaj šefa policije u Manili. Šef je odmah došao u postaju s ekspertom za sudsku medicinu.
Kad su pregledali djevojku, bilo im je jasno da ona nije mogla sama sebi nanijeti takve ozljede jer rana je bilo i na vraüaju iu predjelu lopatice. Liječnik je zaključio da djevojka ne boluje od epilepsije. Ugrizi su bili stvarni! Ostatak noći Klarita je provela u kanselariji dežurnog časnika. Sljedećeg jutra, baš kad su se policajci spremali da je odvedu do sudnice da bi joj se sudilo zbog skitničarenja, djevojka je počela vrištati – stvorenje se opet pojavilo. Dvojica snažnih policajaca uhvatila su je za ruke, pokušavajući je umire i zaštite. Bilo je uzalud. Ugrizi su se pojavljivali na rukama, dlanovima i vratu. Napad je trajao pet minuta, a onda se devojoka onesvijestila. Liječnik je odmah došao, ponovno je pregledao i naredio da pozovu bojnika i svećenika.
Major i liječnik su odlučili Klaritu prevedu u bolnicu na ispitivanje i liječenje. Kad je došla svijesti, sjeli su u kola i pošli ka bolnici. Kao u nekom filmu strave i užasa, tajanstvena utvara je ponovo napala djevojku. Ovoga puta, kako je Klarita kasnije pričala, napale su je dvije buljave spodobe. Bila je to najgora noćna mora za djevojku, bojnika, liječnika i vozača. Put do bolnice, koji je trajao petnaest minuta, izgledao im je kao vječnost. Jadna djevojka se otimala i vrištala, ali nitko nije mogao da joj pomogne. Prema majorovu iskazu, ugrizi su joj se pojavljivali na grlu, po prstima i rukama i to čak i na onim mjestima na kojima je on držao svoju ruku. Kad su stigli do bolnice, napad čudovišta je prestao. Klarita je u bolnici počela polako da se oporavlja i uz pomoć svećenika napadi se više nisu ponovili.