Nekada davno postojalo je jedno selo gdje je živio veoma mudar starac. Seljani su vjerovali da je on u stanju odgovoriti na sva njihova pitanja. Jednoga dana, farmer iz sela ode do mudraca i usplahirenim glasom zavapi:
– Mudri čovječe, pomozi mi. Dogodilo se nešto strašno. Vo mi je uginuo i nemam drugu životinju koja bi mi pomogla da zaorem njivu. Zar to nije nešto najgore što je moglo da mi se desii?
Mudrac je odgovorio:
– Možda jeste, možda nije.
Čovjek je požurio natrag u selo i svima ispričao kako je mudrac poludio. Sigurno da je to bila najgora stvar koja je mogla dogoditi. Zašto on to nije mogao vidjeti? Međutim, sljedećeg dana, u blizini kuće farmer ugleda mladog, jakog konja. Pošto više nije imao vola da mu pomogne u obrađivanju zemlje, on riješi uhvatiti konja. Tako je i učinio. Kako je farmer bio sretan! Oranje nikada nije bilo bolje. Čovjek se vratio mudracu da se izvini:
– Bio si u pravu, mudri čovječe. Gubitak vola nije bilo najgore što je moglo dogoditi. To je bila sreća u nesreći! Nikada ne bih imao konja, da se to nije dogodilo. Moraš se složiti da je to najbolja stvar koja se mogla dogoditi.
Mudrac je još jednom odgovorio:
– Možda jeste, možda nije.
Ne opet, pomislio je farmer. Mudrac je sada sigurno poludio. Poslije nekoliko dana konj zbaci farmerovog sina dok je jahao. On je povrijedio nogu i nije mogao pomoći pri žetvi.
– Ooo ne – pomisli čovjek – sada ćemo umriti od gladi.
Još jednom, farmer ode do mudraca.
– Kako si znao da nije dobro što sam uhvatio konja? Opet si bio u pravu. Sin mi je povrijeđen i neće moći da mi pomogne. Sad sam siguran da je to najgore što je moglo dogoditi. Ovog puta se i ti moraš složiti.
Mudrac je mirno gledao i tihim glasom rekao:
– Možda jeste, možda nije.
Bijesan što je mudrac tako arogantan, farmer se vratio u selo. Sljedećeg dana u selu je počela mobilizacija zbog rata koji je iznenada buknuo. Farmerov sin bio je jedini koji zbog ozljede noge nije morao otići. !