Zanimljiv je, primjerice, slučaj dječaka koga je, dok je vozio bicikl, pregazio automobil, a čije je NDE iskustvo imalo mnoge prethodno navedene karakteristike tog fenomena. Doktor Moody je s dječakom Jasonom razgovarao kada je ovaj imao 14 godina, odnosno tri godine poslije preživljene nesreće. Testovi su pokazali da Jason nije pretrpio nikakve ozljede mozga. A kako je sam doktor Moody zaključio, svi dječakovi odgovori na njegova pitanja bili su vrlo lucidni. Evo Džejson priče.
‘To se dogodilo kad sam imao jedanaest godina. Dobio sam za rođendan novi biciklo. Kada sam se sutradan vozio, nisam vidio da nailazi automobil i bio sam pregažen. Ne sjećam se samog gaženja, odnosno udarca. Sjećam se samo da sam odjednom gledao iz visine na samoga sebe. Vidio sam vlastito tijelo ispod bicikla i da mi je jedna noga slomljena i krvariti. Točno se sjećam da sam vidio da su mi oči zatvorene. Sve to gledao sam odozgo.
Lebdio sam u zraku otprilike metar i po iznad vlastitog tijela, oko kojeg se okupilo mnogo ljudi. Jedan čovjek iz gomile pokušao je da mi pomogne, a malo kasnije stigao je automobil hitne pomoći. Čudio sam se zašto su svi ti ljudi tako zabrinuti, jer sam se ja dobro osjećao. Gledao sam kako stavljaju moje tijelo u automobil hitne pomoći. Pokušao sam im reći da to nije potrebno jer se osjećam dobro, ali me nitko nije čuo. Čuo sam što govore. ‘Pomozite mu – rekao je jedan. Mislim da je mrtav, ali ipak pokušajmo ‘.
Automobil je krenuo, a ja za njim. Neprestano sam ga slijedio lebdeći iznad njega. Mislio sam da sam mrtav. Malo kasnije našao sam se u jednom mračnom tunelu na čijem se drugom kraju vidjela svjetlost. Dobio sam dojam da se tunel strmo uspinje. Najzad sam izašao na njegovu drugu stranu. U svjetlosti koja je vani vladala bilo je mnogo ljudi, ali nijednog nisam poznavao. Rekao sam im što mi se dogodilo, a oni su mi rekli da se moram vratiti. Tvrdili su da još nije vrijeme da umrem i da se moram vratiti roditeljima i sestri.
Ostao sam u svjetlosti dugo ili mi se bar tako činilo. Osjećao sam da me tamo svi vole, da su svi sretni. Mislim da je ona svjetlost bila Bog. Ovaj se tunel spiralno dizao poput nekog vrtloga. Nisam znao zašto sam u tunelu i kamo idem. Moja jedina želja bila je da dođem u onu svjetlost. A kada sam došao, više se nisam htio vratiti. Gotovo sam zaboravio na svoje tijelo.
Dok sam se uspinjao onim tunelom pomagale su mi dvije osobe. Vidio sam ih tek kada su zajedno sa mnom izašle na svjetlost. Bile su sa mnom tijekom čitavog puta. Rekle su mi da se moram vratiti tamo odakle sam došao. Vratio sam se kroz onaj tunel i tako stigao u bolnicu gdje su se dva liječnika trudila da me ožive. Vidio sam vlastito tijelo na bolničkom stolu i bilo je poplavelo. Ali, ja sam znao da ću se vratiti u život jer su mi to rekla ona bića iz svjetlosti.
Liječnici su bili zabrinuti, pa sam im pokušao reći da sam u redu, da nema razloga biti zabrinuti. Jedan liječnik je prislonio na moj prsni koš nešto nalik na dvije lopatice i moje tijelo se trgnulo od udara struje. Kad sam se probudio rekao sam tom liječniku da sam vidio kako je one lopatice prislonio na moj prsni koš. Pokušao sam to isto reći i mojoj majci, ali me nisu htjeli saslušati. Naprosto mi nisu vjerovali. ‘