Bio jednom jedan mladić, koji je danima, tjednima i mjesecima učio molitve. Ali se u njegovoj glavi nije ništa zadržavalo. Sve je oticalo poput vode, ništa bitno nije ostajalo. Potpuno razočaran, riješio je da se prestane moli. U to ču za jednog starca, velikog molitvenika koji se podvizavao u pustinji.
– No, dobro – pomisli mladić – posjetit mudraca i pokušat posljednji put da nađem odgovor na pitanje kako se treba moliti. Krenuo je na put, pronašao mudraca i upitao ga:
– Veliki učitelju! Da li bi htio da me naučiš pravoj molitvi, osjetiti korist od toga?
Starac – podvižnik odgovori mu:
– Vidiš li ono prljavo sito tamo?
– Da! – odgovori mladić.
– Uzmi ga i iz rijeke donesi vode u njemu.
Mladić je uzeo sito, otišao sto metara do rijeke i zagrabio sitom vodu. Čim je sito izvukao, sva voda je iscurila. Vratio se Starcu s praznim sitom. Kad ga je ugledao, starac mu je rekao da opet ide na rijeku i zahvati vode. Tako je mladić išao nekoliko puta. Na kraju mu je dosadilo, pa je upitao Starca:
– Zašto me mučiš raditi besmisleni posao, kad voda u situ ne može nositi?
Starac mu je odgovorio:
– Sine moj, isto je s molitvom. Ti zaista nisi donio ni jednu kap vode, ali je sito, koje je bilo prljavo, sada čisto. Tebi se samo čini da od molitve nemaš koristi i da u tebi ništa ne ostaje. Molitva te pročišćava, iako ti to ne osjećaš, isto kao što voda čisti ovo sito.
