Ovom, od kozmičke Sofije rođenom duhovnom kršćanstvu suprotstavlja se: ‘stara zmija, zvana đavo i sotona, koja zavodi čitav svijet’ (12,9). Obajvu navodi dvije strane zla: ono ‘demonsko’ – koje predstavlja volju za svađom i rascjepom, pobunom čovjeka protiv Boga, i ono ‘sotonsko’ – koje predstavlja vezivanje za materijalno kao suprotnost duhovnome.
Jedno visoko duhovno biće prihvaća borbu protiv vraga. Na scenu sada stupa arhanđeo Mihailo. On zbacuje aždaju na zemlju, što istovremeno znači da on zlo demaskira i svijest ljudi o njemu se podiže. U Nebu zbog toga vlada radost, ali aždaja ‘proganja ženu koja je rodila dječačića’ (12,13). Ono sotonsko, dakle, suzbija klicu duhovne prekretnice – koju simbolizira žena i dječačić.