Tibetanski lijekovi prave se od velikog broja trava, korijenja, kamenja (uključujući i drago kamenje koje ulazi u sastav dragocjenih lijekova), minerala, metala, nekih dijelova životinjskog tijela … Poneki lijekovi su mješavina stotine elemenata, ali uglavnom su u uporabi lijekovi koji imaju do tridesetak sastojaka. Tibetanski liječnik je i sakupljač trava, on sam priprema lijekove, pregleda bolesnike i liječi. Ponekad ima i jednog pomoćnika koji je ujedno i učenik, spreman da i sam postane liječnik. Studije medicine traju ponekad i deset godina. Ali, ako je student indeligentanm on može savladati gradivo i za par godina.
Bilje se sakuplja preko čitave godine, na različitim mjestima, a zatim suši i drobi u prah. Taj prah se zatim miješa po određenim receptima. Prahu se dodaje određena supstanca koja ga vlaži i prave se loptice. U tekstovima se kaže da su loptice ‘veličine ovčjeg brabonjke’ ili zrna graška. Tako se dobivaju lijekovi, čijom se preciznom kombinacijom liječe sve bolesti za koje se na Tibetu zna. Mada se smatra da Tibetanski lijekovi liječe sve bolesti, oni ‘ne vrijede’ za bolesti koje nikada nisu postojale na Tibetu, primjerice, tuberkuloza i druge bolesti koje su vezane za tropske krajeve ili za nižu nadmorsku visinu. Tibetanci primjenjuju posebnu vrstu dijagnostike putem koje se s nevjerojatnom preciznošću može ustanoviti bolest. Dijagnoza se postavlja pregledom pulsa, mokraće i jezika bolesnika. Liječnici razlikuju 404 vrste bolesti i odgovarajućih 36 osnovnih pulseva. Pulsevima se odmah može odrediti bolest, i nije potrebno dolaziti više puta kod liječnika, kao što je to običaj u zapadnoj medicini. Pulsom se može odrediti i bolest nekoga tko nije u stanju da dođe kod liječnika – da bi utvrdio bolest djeteta, liječnik pregleda majčin puls. Također, može se na isti način odrediti i pol nerođenog djeteta, duljina života bolesnika, pa i na izgled potpuno zdravog čovjeka. Ukoliko je dojenče premalo da bi popilo lijek, lijek se daje majci, a dijete ga dobiva preko mlijeka.
Različiti su načini liječenja, ali kof nekih bolesti lijekovi ne pomažu. To su bolesti karme, ili poremećaji uslijed nama nejasnih i nevidljivih energija (koje se obično neazivaju duhovima), i drugih suptilnih uzroka. Bolesti uslijed karme dolaze od ranijih uzroka, iz prošlog ili ovog života. To su takozvane neizlječive bolesti ili slabost bez ikakvih vidljivih uzroka. U tim slučajevima lijekovi ne pomažu, kao ni usklađen svakodnevni život ili dijeta, što se smatra uobičajenom metodom liječenja. U takvim slučajevima koriste se alternativni oblici liječenja. U tretiranju bolesti, upotrebljavaju se rituali, mantre, pročišćavanja ili se bolesniku preporučuje određena vrsta meditacije.
Liječenje mantrom primenju ngagpe (jogi, na sanskrtu). Lame provode godine meditirajući uz mantre, riječi koje predstavljaju Budin glas, a vibracijom djeluju na tijelo i okolinu. Postoje različiti načini liječenja putem mantre, a najčešće se koristi meditiranje o medicinskom Budi, legendarnom (ili stvarnom) osnivaču medicine koji u desnoj ruci drži jednu od tri osnovne ljekovite biljke, Aruru (lat. Myrobalan Arjuna). Ponavljanjem mantre tog Bude, jogi dobiva iscjeliteljsku moć. Također, u nekim starim tekstovima postoje spsecifične mantre za svaki dio tijela i za liječenje bolesti tih organa. Međutim, neke lame umjesto različitih biljnih recepata, mantri i Buddha više vole da se godinama posvete samo jednoj meditaciji.