Mnogi su pokušavali izazvati u nekome sjećanje na prošle živote. Na Zapadu prvi takvi eksperimenti počeli su šesdesetih i sedamdesetih godina. Pioniri su bili: u Velikoj Britaniji medij Joan Grant uz pomoć muža, psihijatra Denisa Kelsija (oboje su autori knjige ‘Lanac Života’), u Francuskoj Deniz i Arno Dežardan, u Njemačkoj Torvald Detlefsen, koji je u Münchenu osnovao i Institut za neobičnu psihologiju . U Italiji prva je sa sjećanjem na prošle živote eksperimentirala Paola Pacifiku.
Prvi naučnii doprinos stigao je iz Amerike zahvaljujući psihijatru Janu Stivensonu, direktoru Instituta za parapsihologiju na Sveučilištu Virginia, koji je još šesdesetih godina počeo sakuplja najbolje dokumentirane slučajeve reinkarniranih osoba. Za kratko vrijeme uspio je skupiti i arhivira više od 2.000 svjedočenja. Stevenson je to prokomentirao: ‘beznačajan broj, ako ga usporedite sa stotinama milijardi ljudskih bića koja su do danas živjela’.
U Kaliforniji postoji i ‘Udruženje za psihijatrijsko istraživanje prošlih života’ – ono obuhvaća psihijatre koji koriste sjećanje na reinkarnaciju u terapeutske svrhe. U Italiji reinkarnaciju vrlo ozbiljno proučava profesor Antonio Sodari, liječnik koji radi u bolnici Vila san Pietro u Rimu i koga smatraju pravim stručnjakom za tu materiju. Tijekom jednog televizijskog intervjua doktor Sodari je rekao: ‘Mi se vrlo strogo bavimo multidisciplinarnimstudijama. Zahvaljujući regresivnoj hipnozi opažamo da se subjekt može vratiti kroz vrijeme pomoću specifičnih mehanizama: oživljavanjem, odnosno vraćanjem na preciznu epizodu korak po korak, hipermnezija, koja se sastoji od ubacivanja hipnotičkih sugestija datiranih prije rođenja ‘. I tako se u laboratorijskim uvjetima vraćaju iskustva iz prošlih života. Na primjedbu da subjekt pod takvim uvjetima može laže ili izmišlja, Sodari je odgovorio: ‘Prirodno je da to može dogoditi, kao što je moguće da i onaj tko očaravajuća može sugerira odgovore. Zbog toga mi ništa ne otkrivamo subjektu poslije regresije – o kojoj se ničega ne sjeća – i ponavljamo eksperiment nekoliko puta mjesečno ili godišnje. Ako sjećanja ostanu ista i stabilna, onda to sigurno predstavlja argument u prilog autentičnosti regresije. Na taj način često se pokazuju ‘oživljeni’ dijelovi života koji imaju logičan slijed i savršeno se uklapaju u povijesna zbivanja iz razdoblja u kojima se događaju. U nekima od njih mogu otkriti i događaji zabilježeni u povijesti. ‘
Profesor Sodari pratio je slučaj Rozarija, mlade gospođe iz Napulja koja je, tijekom regresije, oživjela sjećanje na prošli život kada je bila Firentinka Marija Petri, čiji je muž Đorđo VENTRA poginuo u Drugom svjetskom ratu i pokopan je u Cassinu. Profesor Sodari našao je u Firenci podatke o gospođi VENTRA, čak i ulicu u kojoj je radila, kao i njezin potpis u registru posjetitelja groblja u Cassinu.
Ali, najzanimljiviji podatak jest da je gospođa VENTRA bila svjesna trenutka transgresije, pa i kasnije. Profesor Sodorama je snimio Rozarijino svjedočenje o posljednjim bolnim trenucima njenog prethodnog života. Usred akutnih bolova firentinska udovica najednom je osjetila veliki unutarnji mir i imala vizije predivne vrta. Njezin paćenički glas u tom trenutku se mijenja:
– Vidim predivnu baštu punu cvijeća. Ovdje mi je lijepo, sada mi je dobro … Netko dolazi …
– Vidite li ga? Možete li nam reći tko je to? – pitao ju je Sodari.
– To je Giorgio – glasom punih radosti rekla je žena.