Moj otac me iz meni nikad jasnog razloga mrzio. Priča je duga. Bojala sam se uvijek svog oca. Moja majka je vodila rat za mene protiv moga oca. Jednog dana pojavio se i moj očuh. Voljela sam tog čovjeka, mog očuha, mog spasitelja, svim srcem od kada se pojavio u životu moje majke, do kraja i stalno. Bila sam na groblju dan pošto su mi javili da mi je očuh umro, ali skroz zbunjena veličinom groblja i prostranošću, gledala sam oko sebe, ne znajući što ću i kud ću, i kako ću naći grob svoga očuha. Izgubljena skroz, osvrćući se na sve strane, ispred mene se pojavilo poznato kuče, nekako poznato kučence, samo što sam se gledajući ga, pitala odakle ga znam, odakle je i čije je. Kučence me radosnim okicama pikirao i mahalo repićem, a onda se okrenulo i lako vrludavo zatrčkaralo, hipnotisano sam išla za njim izgubljena na groblju, gledajući kako da nađem grob mog očuha i usput razmišljajući i razmišljajući odakle znam to kučence, i sjetila sam se u jednom trenutku magnovenja, da, to kučence sam noć pred jutarnji odlazak na groblje sanjala. Kučence se u jednom polupokretu mom i obaziranja po groblju izgubilo i nestalo, tražeći ga očima okrećući se i pitajući se, gdje je, zašto je nestalo i kako, kučence moga sna, zapazila sam svježu zemlju, puno cvijeća i natpis na grobu ispred mene, tu je bilo ispisano ime mog očuha, tu je bila njegova humka i grob.
Sloba