Persi Harrison Fawcett rodio se 1867. godine. Vojnu akademiju završio je u Engleskoj, ali mu je prvo službovanje bilo na Cejlonu. Životni put ga je poslije toga odveo u Sjevernu Afriku, pa na Maltu. Kao član kraljevskog geografskog društva, upućen je 1906. godine bolivijskoj vladi organizirati premjeravanje granice u nedostupnim predjelima tromeđe Bolivije, Perua i Brazila.
Što je sve pokušavao pronaći pukovnik Fawcett? Prvo je tražio neke izgubljene rudnike srebra, pa tajanstvene gradove, a na kraju i najslavniji izgubljeni kontinent – Atlantidu. Mislio je da im se nalazi na tragu, jer su mu se kao fatamorgana nalazili na dohvat ruke. Ipak, nije imao sreće da ih pronađe, tako da ovaj neumorni istraživač nije dostigao slavu Heinrich Šlimana, ser Artura Evansa ili Marka Pola. Ono što je tražio nije pronašao, međutim, nalazio se na pragu jednog značajnog otkrića, a da toga, po svemu sudeći, nije bio ni svjestan.
Pukovnik Fawcett je bio impresioniran megalitskih građevinama nastalim još prije dolaska Inka na ta područja. O tome ne svjedoče samo zapisi, nego i brojne fotografije. Ali, njega očito nije zanimala tajna njihove gradnje, iako se nalazio na pragu njezina rješenja. Jednostavno, on je njihovo građenje, u duhu indijske tradicije, pripisivao divovima.
Dvije stvari vezane za nastanak megalitskih građevina od kamena ostale su misterija. Čime je savladana njihova ogromna težina i kako je ostvareno njihovo savršeno uklapanje i spajanje, bez ikakvog žbuke ili bilo kakvog drugog veziva?
Prvi neobični detalj P.H.Foset iznosi u jednoj priči o pticama, zapažajući njihova neobična gnijezda, koja su se po svemu razlikovala od drugih. Naime, samo jedna vrsta ptica, slična Vodomar, pronalazila je savršeno okrugle rupe u stenju, nalik na udubljenja od svrdla, i to na najneprekidnijim mjestima iznad rijeke. Nijedna druga vrsta ptica nije uspijevala pronaći takva gnijezda, što ga je čudilo. Poznaniku koji je proživio više od četvrt stoljeća u džungli iznio je to svoje zapažanje o tim savršeno pravilnim gnijezdima.
Dobio je neočekivani odgovor: ‘One same prave te rupe. Mnogo puta imao sam prilike vidjeti kako to rade ‘. Onda mu je prijatelj objasnio tajnu pravljenja gnijezda.
Price bi prvo doletale do stijene sa nekakvim lišćem u kljunovima. Obesile bi se o vertikalnu stijenu i potom počele kružnim kretanjem da trljaju njime po kamenoj površini sve dok ga ne potroše. Zatim bi se vraćale s novim lišćem i ponavljale postupak tri do četiri puta. Nakon toga bi mjesto koje su istrljao lišćem počele kljucaju. Uskoro bi se dogodilo ono najčudnije: u stijeni bi se pojavio divan okrugao otvor. Opet bi odletjele, donosile novo lišće i nastavljale da trljaju, pa da kljucaju, i tako nekoliko dana, dok rupa ne bi postala dovoljno prostrana da u nju može d smjesti gnijezdo. Na kraju je uslijedilo i jedno sagovornikovo zapažanje: ‘uzverao sam se do nekoliko takvih rupa i pogledao ih izbliza. Vjerujte, kad vam kažem, da ni čovjek ne bi mogao izdubiti rupu pravilnijeg oblika ‘!
Na Fosetovu primjedbu da on nije naivan da bi povjerovao u tako nešto, jer kljun ptice nije dovoljno tvrd da izdubi stijenu, njegov sugovornik je dodao: ‘Poput većine ljudi koji su ih promatrali na dijelu, ja vjerujem da te ptice poznaju nekakvo lišće, čiji sok tako omekša stijenu da ona postane mekana poput vlažne gline ‘.
Nabeđeni Englez je ovakvu priču odbacio kao izmišljotinu, a kad je to isto čuo i od drugih ljudi, ‘mudro’ je zaključio da se radi o praznovjerju.
Drugi primjer je priča koju je čuo od nekog svog zemljaka. Nećak tog njegovog zemljak je poslije nesreće koju je imao s konjem morao se kreće jednim dijelom džungle u kojem nikada ranije nije bio. Imao je na sebi jahaće hlače i čizme s velikim mamuzama dugim dvadesetak centimetara, s novim novcatim pločicama.

Nakon teškog pješačenja stigao je do prvog naselja, ali na svoje zaprepaštenje primijetio je da mu je nešto izgrizlo mamuze, tako da su ostali samo crni šiljci dužine svega tri milimetra. On to sebi nije mogao objasniti, pa je sve ispričao svome domaćinu. Ovaj ga je upitao da nije kojim slučajem gazio po nekoj biljci, visokoj otprilike oko 30 centimetara, s tamnocrvenkastim listovima, na što se nećak prisjetio takve biljke, koja se nalazila na velikom komadu zemljišta preko kojeg je prešao. Kada su zajedno pokušali da se vrate na isto mjesto, u besputnoj džungli nisu mogli pronaći. Objašnjenje je bilo da mu je ta biljka izgrizla mamuze, te da su se s njenim sokom služile Inke da bi razmekšalo kamenje. Taj sok je navodno toliko učinkovit da kamen omekša poput testa. Ali, pukovniku ni to nije bilo dovoljno.
Treći primjer je opet iskustvo jednog Fosetovog prijatelja, koji je radio visoku u Andama centralnog Perua. Obilazeći stare gradove iz doba Inka i prije njih, zajedno s prijateljima imali su namjeru da malo istražuju nešto što bi moglo imati vrijednost – mekoliko grobove koji su im izgledali netaknuto. Sa sobom su ponijeli dosta hrane i pića, a poveli su i jednog lokalnog mladića, mještanina. Naporno su radili i povremeno zastajali da se odmore i pomalo popiju. Kada su konačno otvorili jednu grobnicu, našli su u njoj samo glinenu posudu zapremine oko jedne litre, u kojoj se nalazila nepoznata tekućina.
Jedan momak, koji nije bio umjeren u piću, silno se obradovao, nadajući se da je to čiča- chicha, piće koje su pile Inke. Trezveniji među njima plašili su se da bi tako mogli da se otruju, na što je pijani momak predložio da se piće provjeri na unajmljenom radniku. Prvo su svi omirisali pronađeno piće, a onda dozvali radnika i ponudili mu ga. On je uzeo bocu, ali se tada na njegovom licu pojavio strah. Vratio je posudu pijancu odbijajući pije, jer to po njegovom mišnjenje nije bila čiča. Rekavši to, odgodio je posudu na kamen i pobjegao. Pijanac se dao u potjeru za njim, a potom i ostali. Njih nekolicina su ga ipak uhvatili, dovukli natrag i naredili mu da pije. Radnik se očajnički otimao, oči su mu bile izbečena od straha i u općem guranju netko je prevrnuo posudu, te se ona razbila, a njezin sadržaj prosuo se u vidu barice po obližnjem kamenu. Tog trenutka, radnik se otrgao i pobjegao, što je izazvalo opći smijeh. Ostali su nastavili s pićem i šalama, zaboravljajući na ovaj incident. Nakon desetak minuta jedan od njih se nagnuo nad onaj kamen i površno pregledao proliveno tekućina. Cijela površina kamena ispod nje postala je mekana kao mokar cement. Bilo je upravo tako kao da se kamen rastopio, kao što se vosak topi po djelovanjem topline.