U svakodnevnom govoru, govoreći o konfliktu, najčešće mu pridajemo negativnu konotaciju, te se bavimo samo pitanjem kako izbjeći konflikt u privatnom i poslovnom okruženju. Dakle, pretpostavljamo da konflikt ima obavezno negativnu konotaciju s destruktivnim posljedicama. U tome svakako ima istine, međutim, ishod nekog konflikta može biti i pozitivan. Kao podsjetnik na ovu činjenicu koristi se termin “korisna svađa”.

Zašto izbjegavamo konflikte?

Postoje različiti razlozi zašto se konflikti izbjegavaju. Mnogima se javi preplavljujuća anksioznost pri samoj pomisli na konflikt. Mnogi osjećaju osobnu neadekvatnost i izraženu stidljivost, kada se nađu pred konfliktnom situacijom. Pojedini su preosjetljivi na negativne kritike. Drugi pak ne vide nikakvu dobrobit od konflikta, smatrajući da se situacija može samo pogoršati daljnjim ulaženjem u njega.

Konfliktne situacije su svakako neugodne i traže dosta emotivnog angažiranja, ali pored toga imaju još jednu “odbijajuću” osobinu, a to je nepredvidljivost ishoda. Čak i sa svjesnošću da konflikt sam po sebi ne mora biti loš uvijek postoji strepnja da nas može dovesti u još težu situaciju.

U tom slučaju “pomažu” parole – “proći će samo od sebe”, “što je tu je,” bolje da odćutim “. Međutim, važno je naglasiti da izbjegavanjem potencijalno loših ishoda izbjegavamo i potencijal za dobre ishode. U tom slučaju, naizgled je paradoksalno, izbjegavanjem konflikta pravimo konflikt.

Još jedan bitan uzrok izbjegavanja konflikta jeste uvjerenje osobe da je malo vjerojatno ili nemoguće razriješiti konflikt. Ovom pitanju valja posvetiti dodatnu pozornost uz podsjetnik da konflikt sam po sebi ne predstavlja problem – nerazriješeni konflikt jeste problem. Konflikt je rezultat razlika, a ne razlog njihove pojave.

Vještina i “kontraveština”

Ne zaboravimo da izbjegavanje konflikta samo po sebi nije ni dobro ni loše nego ovisi od cilja. Dakle, u određenim situacijama izbjegavanje konflikta je vještina koja doprinosi daljnjem razvoju odnosa. No ona, također, može biti i “kontraveština”, i to u onim situacijama kada se konflikti kontinuirano izbjegavaju čime stopiraju razvoj odnosa i same ličnosti.

Uzrok izrazitog, kontinuiranog i disfunkcionalnog izbjegavanja konflikta leži u različitim uzročnicima. S jedne strane možemo govoriti o generalno izbjegavajući tipu ličnosti. Radi se o osobama koje su izrazito stidljive i anksiozne u svim novim i nepoznatim životnim situacijama, imaju pretjeran strah od kritike, odbacivanja i poniženja, a uz nisko samopouzdanje postoje pojačana osjetljivost i obazrivost u odnosu na vlastito ponašanje.

Emocije koje su im stalno prisutne su strah i osjećaj zbunjenost, tuga i ljutnja. Kolebaju se između potrebe za ljubavlju i straha od odbijanja. Ulažu velike napore da izbjegnu konflikte svih vrsta. Dakle, osnovna karakteristika izbegavajućeg tipa ličnosti je pretjerana fokusiranost na izbjegavanje bola, što samim tim dovodi i do izbjegavanja iskustva zadovoljstva.

Pored toga govorimo io ovisnom tipu ličnosti, koji u odnosu na konfliktne situacije ima sličan stav. Ovakav tip osobnosti postaje iznimno anksiozan u novim situacijama i odnosima. Razdvojenost i granice u odnosu čine da se osjećaju preplavljeno i neugodno.

Stoga se javlja potreba da se potčine i izbjegnu svaki mogući konflikt i ispoljavanje agresije, što čini odnos disfunkcionalnim. Na nastanak problema ove vrste utiči brojni faktori. Primarna obitelj, iskustva iz ranog djetinjstva, faktori sredine, svjesnost problema, osobna ulaganja u rješenja istih, i drugo.

Koliko je zdravo izbjegavanje konflikta s drugima, te kakve su posljedice toga?

Pretjerana bliskost i odsustvo svake vrste konflikta najčešće donosi više štete nego koristi, što je čest slučaj u dugim vezama i brakovima. Partneri su stopljeni, gube granice, isto misle i osjećaju, te se isto ponašaju. Stoga se kod jednog ili oba partnera javlja osjećaj gubitka identiteta.

Svakako da je bliskost partnera poželjna, a i neophodna za svaki dublji odnos, međutim ukoliko je to toliko izraženo da partneri gube svoju individualnost, time svoj odnos dovode u rizik. No često, bar na početku, partneri toga nisu svjesni.

Siguran znak da je netko u takvom odnosu potpuno je odsustvo konflikata, idila koja je zapravo samo privid. Ne treba zaboraviti da se dobar i zdrav odnos ne ogleda u neprekidnoj harmoniji, te da podrazumijeva povremene konflikte.

Gdje su granice tolerancije i kako ih najrealnije postaviti?

Problemi u odnosima donese manju ili veću količinu stresa. Pasivnost kao reakcija na taj stres, uz bespogovorno prihvaćanje tuđih stavova i izostanak bilo kakve vrste razgovora i potencijalnog konflikta, stvara još veće probleme. Određeni stupanj kritičnosti i zauzimanje stava je poželjan, a često i nužan.

Poseban problem se javlja kada osoba, iz straha da ne bude sama, ostaje u disfunkcionalnom odnosu u kome se s njom loše postupa. Kod ovakvih osoba ispod površine, koja može biti topla i druželjubiva, krije se ličnost koja sebe vidi kao bespomoćnu i nesposobnu za bilo kakvu inicijativu.

Kako se cijelog života uče strategijama izbjegavanja konflikta, vremenom postaju pravi majstori za razumijevanje istih. Rijetko će se naći u konfliktnoj situaciji u privatnom životu ili na poslu. Ova vještina je poželjna i mnogi koji je nemaju rade na njenom razvijanju, međutim kod ovisnih osoba razumijevanje i izbjegavanje konflikta nije u cilju razvoja zdravog odnosa, već u cilju razvoja ovisnosti i izbjegavanja ispoljavanja agresivnosti.

Što se savjetuje ovisnim osobama?

Fokusiranost u rješenju ovog problema jeste na prevazilaženju stavka potčinjenosti i razvoju povjerenja. Važno je pobuditi afirmaciju vlastite osobnosti, pojačati vjeru u sebe i samostalno funkcioniranje.

Od ključne važnosti je uvid da nije svako samopotvrđivanje kobno po odnos, da ga neće ugroziti i još bitnije da neće navesti druge u napad. Važno je promijeniti perspektivu odnosa potčinjenosti i samopotvrđivanja.

U psihoterapijskom radu na ovom problemu cilj nije potpuna transformacija ličnosti. Osobine koje netko posjeduje ne treba potpuno izbrisati ili skloniti već prilagoditi realnosti i autentičnim potrebama – jačaju se snage, a minimiziraju slabosti.

Osoba radi na razumijevaju svog ponašanja, mišljenja i svojih osjećaja. Razvija se zdrava interakcija s okolinom, koja ohrabruje i jača individualnost. Jer kada produktivno volimo, volimo i sebe, ako volimo samo druge tada nismo sposobni voljeti.

Socio-ekonomski čimbenici utječu na povećanje broja onih koji, radi “mira u kući,” nikada ne ulaze u konflikt.

Izbjegavanje konflikta po cijenu gubljenja identiteta, živjeti za druge i kroz druge, biti sretan samo kada su drugi sretni, često se čuje kao poruka, ali i kao zahtjev sredine. Vrednuje se i potiče potčinjavanje željama onih koje volimo, ali uz zanemarivanje svojih potreba i svoje ličnosti. Žrtvovati se za druge i davati više nego što možemo ponekad se prikazuje kao velika vrlina. Sve ove karakteristike su poželjne u našoj sredini.

Biti tu za nekoga, biti potreban, biti prijatelj, roditelj, partner … “rame za plakanje”, svakako zahtijeva osobno ulaganje i dio je svakog odnosa. Važno je, međutim, raditi na sebi i zapitati se do koje granice, u kojoj količini i što su sve motivi za takvo ponašanje.